Kao prvo, ispričavam se Martin Carol što sam ugrabio prostor u ovoj rubrici. Nadam se da mi neće zamjeriti. Osim toga, može biti sigurna da bi mi na ovoj stranici bilo draže vidjeti njenu figuru nego moju konjsku facu. No, među biserima francuske štampe ovih se dana našlo smjelih pera od kojih me se jedno odvažilo nazvati posrednim ubojicom i koja se već osam dana razmeću sjajnim, inteligentnim razmišljanjima, te mi je, i inače napredni, «Point de vue» ljubazno ponudio da izložim i ja svoje.

      Radi se, pogađate, o ubojstvu Anne-Marie Masson, koju je ubio njen ljubavnik Emile Rouge, a kojeg je ova, pak, redovito varala i koji se objesio nekoliko sati prekasno (budući da je, po mom mišljenju, tako trebao početi!).

       Spomenimo, usput, pun pogodak ovog dnevnog lista: »U sobi gdje se odigrao zločin nađen je primjerak Kafkinog romana «J irai cracher sur vos tombes...» što dovoljno govori o nivou opće kulture kojeg zahtijevaju matura i UNESCO.

       Neki drugi, iskoristivši ovo otkriće za nešto senzacionalnije ciljeve, pretvorili su knjigu u «Udžbenik savršenog davitelja» na isti način, i to je svima poznato, kao što je Mauricaov «Zmijski splet» brevijar trovačima, »Imoralista» ključ za razumijevanje morala, a Roller-Catch izvor bezbrojnih zločina počinjenih na koturaljkama.

       Ukrato, svi me (osim onih koji o svemu šute, i imaju pravo, i onih koji knjigu pripisuju njenom pravom autoru, Sullivanu, a takvih je malo) velikodušno smatraju odgovornim i za knjigu i za zločin.

        Meni samom je najviše žao što nisam Sullivan i dotični listovi će me razumijeti; autorska prava i postotak koji dobiva prevodilac uvelike se razlikuju. U svakom slučaju, ja se ne bunim kad nas brkaju; posve mi je svejedno jer od novinara ionako nitko ne očekuje istinu zvao se on x, y ili Tartempion. Čak što više, laska mi; u interesu proizvođača papira, trgovaca istim, štampara i knjižara, jednom riječju nacionalne ekonomije, bolje je biti Maurice Dekobra nego Paul Valery. To što nas miješaju samo je još jedan dokaz da ljudi čitati neznaju i ne žele.

              No prijeđimo na stvar. Predmet bi, bez sumnje, trebao biti odgovornost pisca, problem koji ću rado razmotriti iako me se ovom prilikom direktno ne tiče. Ljudi vole na sva zvona govoriti o toj odgovornosti. Oni koji se time bave ili su najkrotkija stvorenja na svijetu (Satre i kompanija) ili novinari radosni kad mogu vjerovati da su netko i nešto. Pisac je, pak, tip neodgovornog čovjeka sam po sebi. Upravo je on taj koji izvodi briljantne preokrete (Aragon, Gide itd), koji osluškuje svoja i najmanja moralna i fiziološka previranja i koji od istih užurbano pravi pravi pladanj sa sendvičima, zazivlje u dramu pisca te na svim područjima vrši svoje malo, intimno pospremanje. Malo? Čak i ne; jednako kao i pospremanja svih drugih. Nažalost, događa se da su ona sva ista. Na autorovu uspješnost (ako ona uopće može i biti stvarna, mislim pod tim da može biti razlogom previranja kod normalnih ljudi - u što ne vjerujem) utječu jedino njegov stil, tehnika, zanat i naročito imaginacija. No, to su sami po sebi inertni elementi te je za nekakvo previranje odgovoran čitalac, ukoliko se ne radi o jezuitu.

      Ne želim, niti mogu naširoko o ovome govoriti jer sve proizlazi iz jednog: piščeve narcisoidnosti. Oni koji sebi zamišljaju da pjesma može nešto učiniti su pozeri. Čitalac može nešto, on je taj koji može zazivati knjigu kao izgovor prije ili kao opravdanje poslije čina. Ali, napisati “pročitavši te retke, on je zadavio svoju djevojku” kao što je to crno na bijelo učinio jedan dnevni list čije je samo ime mučna kontradikcija; znači negirati slobodu i advokatima vlasti dati opasno oružje u ruke. Reporter je mogao nadodati da ako pravimo omlet razbivši pri tom jaja, razbijena jaja se nikada ne tuže. Rouge, bivši milicioner, sadista to više ne može poreći. Treba biti ciničan do kraja.