::ubica::
preveo:
Bojan Savić Ostojić
(iz knjige Le ratichon baigneur, Christian Bourgois,Paris 1981.)
I.
Bio je to tipičan zatvor: kućica od
ćerpiča, okrečena u boju duleka, sa bestidnim dimnjakom i krovom
prekrivenim lišćem asparagusa. Zbivalo se to u staro doba, okolo je
bilo mnogo kamenja i školjki amonita, trilogbita i stalagpita iz
perioda posle ledenog doba. U zatvoru je neko isprekidano hrkao, na
javanskom. Uđoh unutra. Neki čovek je spavao na daščanom krevetu...
Na sebi je imao male plave gaćice i lanene štitnike za kolena. Na
levom ramenu bio mu je istetoviran monogram, K. I.
– Ojojojojo! – dreknuo sam mu u uvo.
Reći ćete, mogao sam da kažem nešto drugo, ali eto, on je spavao i
nije ništa čuo. Ipak, to ga je razbudilo.
– Khm! – iskrklja se da pročisti grlo. Koji tupadžija je otvorio
vrata?
– Ja, rekoh.
To njemu očigledno nije značilo ništa, ali ne očekujte da ćete
saznati nešto više.
– Pošto priznajete, proceni momak, znači: krivi ste.
– Ali i vi ste krivi, rekoh. Da niste, ne biste bili u zatvoru.
Prosto je nemoguće suprotstaviti se mojoj potpuno demonskoj
dijalektičkoj logici. Da stvar bude još neobičnija, u tom trenutku u
sobu ulete crveno-bela svraka i sedam puta oblete prostoriju. Zatim
je gotovo odmah izletela, a ja se i dan-danas, posle deset godina,
pitam da li je njen upad imao ikakvog smisla.
Poražen, čovek me pogleda i obori glavu.
– Ime mi je Kain, reče.
– Umem da čitam, odgovorih. Recite mi, je l' tačna ona priča sa
okom?
– Molim vas! – reče. To je izmislio Ivan Oduar.
– Oduar i oko? – zapitah.
On se zakikota.
– Ma kakvi! – reče. To je budalaština!
Ja skromno pocrveneh.
– Pretpostavljam da ste došli da me pitate zašto sam umlatio Avelja,
jel' tako? – nastavi Kain.
– Gospode!... rekoh. Među nama budi rečeno, ona novinska verzija mi
pomalo smrdi.
– Sve ista bagra, reče Kain. Lažov do lažova. Slušaju svašta, ništa
ne kapiraju, a štaviše, slabo i čitaju ono što su napisali, jer
nemaju nimalo dara za to. Pridodajte uz njih glavnog urednika i
daktilografe, i videćete kuda ide sva ta rabota.
– Pređimo na stvar, rekoh. Istinu na sunce.
– Avelj? – upita Kain. To je bila jedna gnusna kučka.
– Kučka? – začudih se.
– Upravo tako, reče Kain. Jel' vas to zaprepastilo? Molim vas,
nemojte mi tu izigravati Pola Klodela govoreći mi kako niste imali
pojma o tendencijama gospodina Žida iako ste se četrdeset godina
dopisivali s njim!
– Jel' zbog toga Žid dobio Nobelovu nagradu? – upitah ga.
– Tačno tako! – reče Kain – A sad me saslušajte.
– Valjda nas čuvar neće opomenuti, upitah ga.
– Ne bojte se, reče Kain. On dobro zna da ja nemam nikakvu želju da
odem odavde. Šta bih uopšte radio napolju? Tamo je sad sve sâm
pešovan.
– A, pa da, rekoh. To je tačno.
– Dakle, nastavi Kain, komotno se smeštajući na svom drvenom ležaju
– to se desilo onda, znate već kad, a Avelj i ja smo bili, takoreći,
drugari. Vidite, ja sam pomalo kosmat tip.
Štaviše, Kain je bio prekriven crnim, gustim runom, mišićav poput
medveda i izvrsno građen, u kategoriji kečera od osamdeset kila.
– ... ja sam kosmati tip... reče Kain. Imao sam dosta uspeha kod
devojaka i vikendom se nikad nisam smarao. Ali buraz je bio sasvim
druga priča...
– Avelj, rekoh.
– Avelj. I dalje smatram da mi je on u stvari bio polubrat, reče
Kain. Video sam fotografije onog siktavca sa drveta... i taj je bio
pomalo pederast na svoj način... e, pa to je on, pljunuti Avelj. Ne
bi me mnogo iznenadilo da je keva radila nedozvoljene stvari sa tim
podlim ... na kraju krajeva, treba imati što raznovrsnija
zadovoljstva, zar ne? Opet, možda nije Avelj kriv što je bio takav
kakav je bio, ali u svakom slučaju, nismo uopšte ličili, on je imao
plavu kosicu, da se prosto ispovratiš, bio je bele puti, sladak,
simpatičan, a toliko je smrdeo na parfem da bi krepao i jazavac. Kad
smo bili klinci, nekako smo i mogli da se slažemo: igrali smo se
policajca i lopova, to je bilo sve. Ne pomišljajte svašta, molim
vas; sve ćete čuti kasnije. Spavali smo u istom krevetu, delili istu
gajbu, klopali iz istog tanjira, nismo se razdvajali. Bio mi je
pomalo kao ćerkica, shvatate? Mazio sam ga, češljao mu kosicu i, na
kraju krajeva, bili smo vrlo ljubazni jedan prema drugom. Moram vam
priznati, nastavi Kain koji je na kratko prekinuo svoju priču da se
izriga od gađenja, moram vam priznati da se taj mali pakosnik gadno
smorio kad sam ja počeo da jurim ribe. Ali nije smeo ništa da mi
kaže. A ja sam mislio da će vremenom shvatiti, i pošto sam mu
dva-tri puta nabacio neku, prestao sam s tim kad sam skapirao da ga
žensko nimalo ne zanima... Bio je slabije razvijen od mene.
– Svakako, potvrdih. Uostalom, svi samo to naglašavaju i upravo vas
zbog toga prekorevaju. Jer, bili ste triput snažniji.
– Zbog toga! – pomami se Kain. To podmuklo, malo đubre!
– Smirite se, rekoh.
– Dobro, reče Kain. Evo šta je uradio. S vremena na vreme bih mu
rekao: Avelje, imam večeras neku kres-kombinaciju, pali iz gajbe,
treba mi ceo krevet. Naravno, on bi zapalio i vraćao se posle dva
sata. Znate, ja sam to radio uveče, nisam hteo da po selu o meni
kruže kojekakve priče. On se tako lomatao po mraku, kad bi izašao iz
kuće, riba bi došla na njegovo mesto. I tako, noć, ništa nisi čuo,
ništa video...
– To mora da je bilo mučenje za njega, popustih.
– Ma hajde, usprotivi se Kain. I ja bih isto to učinio!...
Poče da psuje i kune.
– Kakvo je to đubre bilo, uh!... zaključi on. Jedne večeri sam mu
tako isto rekao: „Avelje, ajde pali, dolazi mi riba.“ On zapali, a
ja sednem i čekam. Devojka ulazi, ja ne mrdam. Ona prilazi, počinje
da me obrađuje... ne možete ni da zamislite kako. A ja se
zaprepastio, jer znam da je inače pomalo trapava. I onda upalim
fenjer, kad... šta vidim? Ni pet, ni šest, nego tog malog pokvarenog
smrada! Uh!... Bio sam grozan!
– Trebalo je da ga prebijete na mrtvo ime, rekoh.
– Eto, to sam i učinio, reče Kain. I vidite gde me je to dovelo.
Možda sam bio malo jači nego obično... ali šta hoćete... ja te
seka-perse prosto ne mogu da smislim!
updated
23.07.2010