::svi mrtvi iste su boje::

prevela: vanda mikšić

NASLOV IZVORNIKA  Les morts ont tous la même peau

meandar ZAGREB 2009

pogovor

Raznolike reakcije što ih je izazvalo prvo djelo Vernona Sullivana potaknule su me da za drugu knjigu toga mladog autora napišem i drugi predgovor. Ima u tome nekih prednosti: knjiga će imati četiri-pet stranica više, a ujedno će djelovati, kako se to u struci kaže, zaokruženo. Uostalom, nije zgorega s vremena na vrijeme porazgovarati s čitateljem o svemu i svačemu, dajući mu do znanja da nije zaboravljen.
Reakcije su, dakle, bile raznolike, ali sve su dovele do jasnog, čvrstog, nepobitnog zaključka: uz iznimku šačice dobronamjernika, kritičari su se ponijeli kao budale najgore vrste.
Ponajprije, referirajući se na odlomak iz prvoga predgovora koji govori o prodavanju magle, a koji su nakladnici itekako dobro razumjeli (da se samo njih pitalo), spomenuti su kritičari mirne duše autorstvo knjige pripisali meni. No takvo što uistinu je podlo i neotesano: ja sam odveć nevin i naivan da bih napisao takve stvari.
Nisam se pobunio, jer radilo se o dobroj reklami, ali to nije točno, to gotovo da nije točno. Bilo je tu i mnogo drugih gluposti: jedni su se iščuđavali nad brojem i brojnošću američkih automobila; ti sigurno nisu čitali Raymonda Chandlera. Drugi su svima živima dosađivali kojekakvim glupostima kojima se neću ni zamarati, jer pristojnu čovjeku to ne dolikuje. K tome, neki tip koji tvrdi da je crnac s Martinika, a samo mu je ime svojevrstan poluarapski poluarhaizirajući napad na ćudoređe, izjavio je da dobro poznaje crnačke običaje i da crnac nikada ne bi napisao takvu knjigu. Odgovorio bih ipak tomu crncu da je kvalificiran govoriti o američkoj braći koliko i Kinez iz San Francisca o problemima u Šangaju.
Osim toga, ako on nema želju osvetiti svoga mlađeg brata spavajući s bjelkinjama da bi ih poslije pretvorio u kašu, to ne znači da je nemaju ni drugi. No ima nešto još gore.
Svi su ti kritičari, koliko oni koji su na njegovo živo djelo sasuli tonu ljepljive zelenkaste žuči toliko i oni koji su ga kovali u nebesa, Vernonu Sullivanu posvećivali veliku pozornost. Time su njegovoj knjizi pridali važnost koju možda i zaslužuje, ali ne na taj način. Jer u literarnom je smislu ta knjiga ipak ne zaslužuje.
Da se razumijemo. Pružio sam prijevod na kakvom-takvom francuskom (neakademskom, dakako, ali korektnom). Međutim, u prvom sam se predgovoru, prožetom najogavnijim trgovačkim duhom, potrudio upozoriti sve zainteresirane i reći im da je nakladnik trgovac knjigama (za što oni i dalje ne lete ni čuti).
I eto ih gdje se obrušavaju na knjigu drvljem i kamenjem: vulgarna je, prostačka, razvratna i sve u tom stilu! A to nije do Sullivana, jer ju je preveo Vian! l ne pripada općoj struji! A ni posebnoj! Osim toga ondje muškarci spavaju sa ženama i uživaju u tome, a pritom nema ni pedera ni lezbijki! To je odvratno! Kakav povratak barbarstvu, katastrofa bez premca, petparačka podvala mistifikatorskog očajnika, und so weiter!
I nastavljaju oni tako, govore o svemu i svačemu, osim, dakako, o knjizi. Te Vian plagijator, te Vian ubojica, pornograf, bijedni nesposobnjaković, impotentni nesretnik, a istodobno i razvratni Prijap, Jean Legrand u malom, izrod najgore vrste, i zato nestani bestraga, svinjo debela, raskrinkali smo te.
O samoj priči, o onih dvjesto otisnutih stranica, ni riječi. I nije to karakteristično samo za ovu knjigu. Opća je to pojava, koja se danas naziva književnom kritikom. Prilično zbunjujuće.
Kamo sreće da mogu govoriti o drugim stvarima, no tu je taj gnojni čir koji se mora pritisnuti s rubova, a sve u nadi da će se naći kakav kirurg koji će, ako ikako može, iščupati višeglavu gnojnu nakupinu što buja u sredini.
O, jadne spodobe, vi kritičari iz druge ruke, mahom blesavi koliko i Claude Morgan (a to doista nije malo), kad ćete se konačno početi baviti kritikom? Kad ćete u knjigama koje čitate prestati tražiti sebe, dok sam čitatelj traži knjigu? Kad ćete se prestati ponajprije pitati je li autor Peruanac, šizmatik, član Komunističke partije ili rođak Andrea Malrauxa? Kad ćete se usuditi progovoriti o nekoj knjizi ne oboružavajući se svim mogućim referencijama o autoru? Bojite se da ćete izvaliti kakvu glupost? Ali uza sve mjere opreza izvaljujete i mnogo gore! Kad ćete priznati da se u časopisu Les Temps modernes može pisati čak i ako niste egzistencijalist, da se mistifikacija može voljeti čak i ako joj se ne pritječe bez prestanka? Kad ćete priznati slobodu?
Ali ne, to je riječ koju ste izbrisali iz svojega rječnika, bolje reći vokabulara, s obzirom na njegovu skučenost.
Zašto govorite o piscima? Ta vi i ne znate što je to. No čak i kad se ništa ne zna, zahvaljujući mašti ponešto se ipak može dokučiti. Ali vi je nemate. Pa onda igrate nepošteno. Govorite samo o onome što razumijete. Kao kada govorite o djelu Pljuvat ću po vašim grobovima. E pa, o njemu je trebalo reći samo jednu stvar, a ona na početku spomenuta šačica kritičara koja je o njemu govorila pošteno, pošteno je i priznala o čemu je zapravo riječ: o dobroj temi koja je. da je valjano obrađena, mogla prerasti u dobar roman koji bi se, kao i svaki dobar roman, prodavao osrednje (krivnjom kritičar - i nakladnik-). No ta se tema zbog komercijalnog pristupa svela na popularni roman, čitak i prodavan. U svakom slučaju, mnogo čedniji od Biblije. Preveo sam ga, kao što sam već rekao, dovoljno prikriveno da ne ugrozim prodaju dovoljno otvoreno da me kritičari shvate (nadao sam se), iz veoma jednostavnog razloga: biftek vrijedi koliko i nugat, a nugat je jako skup.
Rezultat: kritičari su toj knjizi priskrbili književni uspjeh (bez obzira na to govori li se o njoj dobro ili loše; kad svi o njoj govore, ona postaje književni uspijeh). Dotle dobre knjige i dalje čekaju kritiku.
Naposljetku, bando kritičarska, ne zaslužuju li knjige koje ne razumijete barem kakav spomen? To bi čitatelju bila najbolja referencija. A vi ne samo da se nad njima iščudavate, vi ih i gušite. Zapravo, čak se i ne iščuđavate: one vas u biti ne zanimaju, živite u posve različitim svjetovima. Mogao bih navesti dvadeset primjera.
Kritičari, pravi ste telci! Ako već želite govoriti o sebi, javno se ispovjedite i priključite Vojsci spasa. Ali prestanite daviti ljude svojim transcendentnim
idejama i nastojte biti korisni. Malo objektivne kritike, molit ću lijepo. Bilo bi vrijeme. Prijeti vam opasnost.
 

Boris VIAN