::statist::

prevela: Milena Benini

I.

Trebalo je metroom prijeći preko cijelog Pariza, pa je sve kazaljke svoje budilice namjestio na pola sedam i onda ju još k tome i zaustavio tako da bude siguran da neće prespavati pravo vrijeme. Ispod je, da ga se sjeti uzeti, stavio poziv za studio i pripremio svoj bijeli par čarapa i čistu košulju. Onu koju je imao na sebi nije odmah stavio među prljavo rublje, nosio ju je samo dva dana, izdržat će još dva. Nalaštio je cipele, iščetkao si odijelo po visini, po širini i po debljini, dovršio svlačenje i legao. Te se večeri noć pri dolasku poskliznula na jedan posebno vlažan pljusak, pa je pala malo ranije nego što je trebala po kalendaru. Crkveni izračun se od toga pomakao za dva dana.
Od ponoći do tri i pet bilo je posebnih pojava, kao na primjer paradoksalna devijacija zaobljenog kraja kazaljke na kompasu, nesvijest zapadnog klipa Eiffelovog tornja, neopoziva oluja na zemljopisnoj širini 239, i dijabolična konjunkcija Saturna i nebule gore lijevo. I tako, kad je ustao, nije vidio poziv ispod budilice pa je umjesto toga morao uzeti nju. U pola osam izašao je iz posljednjeg vagona metroa i morao pretrčati cijeli peron da izađe s dobre strane. Na vrhu stubišta, sa strane na kojoj je dućan prodavačice novina čiji je izlog ponosno ukrašen glavom predsjednika Kriigera na kolcu, uspomenom iz Burskih ratova, tri mladića čekala su kraj kontrabasa i raznih četvrtastih kutija presvučenih crnom kožom, sa zabrinutim izrazima lica.
Dok je nastojao prestići tu skupinu, jedan je trombon uspio pobjeći i zapalio uz zidove pokrivene bijelim pločicama, vijugajući punom brzinom. Pomogao je da ga uhvate i vrate u kutiju, i ustanovio daje dan dobro počeo.
Izašavši iz metroa, valjalo je pješke otići do mosta, prijeći rijeku i, nakon jednog desnog skretanja, jedno dvjesto-tristo metara ići uz nasip.
Vrijeme je bilo lijepo i jasno, s nemirima po površini vode. Malo svježe, bilo je još jako rano, i na mostu malo vjetrovito.
S desne strane, na kraju jednog prilično zelenog otoka, primijetio je malu okruglu konstrukciju, koja se sastojala od krova s pločastim pokrovom koji je podržavalo osam uskih stupova, a koju bi se puno kraće i s povećanom preciznošću moglo opisati usporedivši je s Hramom, navodno Amorovim, u Versaillesu, pokrajina Seine-et-Oise. Srčani su kupači u pet popodne tu ostavljali svoju odjeću i svoj dobar glas.
Put se od mosta spuštao prema studiju a, prema dolje, gomile kamenja pristojne veličine zakrčivale su obalu kroz pedeset metara. Namijenjena, bez dvojbe, nedovršenom rubniku mosta, koji ljudi iz struke zovu ružnik. Prilično nizak vodostaj pogledu je izlagao trag moljcaste trave i crnpurastog šljunka umrljanog raznim smećem, gdje su zlovoljne mokrice tražile kruh svoj svagdašnji među valićima. A ribolovci u izblijedjelo plavoj odjeći i espadrilama već su mahali trulim crvima pred nosovima grozničavih riba.
Drveće je izviralo iz pločnika, na nekoliko dekametara od njega i, tren prije nego što ih je u prolazu iščupao ugledao je kolni ulaz studija. Sastojao se od dvije limene cijevi, s gornje strane pričvršćene metalnom vrpcom a dolje zemljom, po kojoj se hodalo, i koja je predstavljala četvrtu stranu kadra. Sve zajedno bilo je obojano u tamnozelenu boju umrljanu snježnom olujom i meteorima. Jedna manja vrata otvarala su se s lijeve strane, bila su to vrata za pješake, i kroz njih je prošao. U dvorištu je stajalo jedno lijepo pravo drvo, nekoliko starih automobila, nekoliko manje starih, ijedna rampa za kameru koja se sastojala od konopcem vezanih i pokrpanih metalnih cijevi, koja je zacijelo zaostala od potapanja Duže. U jednom je uglu ležao i les nekog Laponca.
U dubini dvorišta, malo lijevo, ugledao je zastakljenu kabinu kućepazitelja, pokraj šiljastog sata i dugog hodnika kojem su se sa svake strane pružali atelijeri i skladišta za scenografiju. Hodnik je nakon dvanaest metara skretao pod oštrim kutem i rastrojavao se, jedan dio prema sceni B, drugi prema garderobama i sceni A, dok je treći dio vodio u nebo. Na rastrižju se također nalazila i dvorana za projekcije, s kabinom operatera, krupnog hermafrodita koji je već s dvanaest godina za svaki obrok jeo pet telećih odrezaka. Veliki staklenik pokrivao je cijelu konstrukciju, a zidovi hodnika,skladišta i atelijera nisu dosizali do krova, zbog čega je sve zajedno djelovalo kao staklom pokriven model grada, monstruozna nakupina, kako bi rekao brat E. Zola, iz čega proizlazi samo krhki šund izblijedio po rubovima.
Prije nego što bi se stiglo do garderoba, s lijeve bi se strane susreo ured dizajnera, zatim brlog direktora produkcije, s njegovom tajnicom, brinetom plavih očiju čija se koža sa stražnje strane leđa Ijuštila kao da je struže kosilica. Garderobe i dvije sobe za šminku rasporedile su se uokolo previše nepravilno da bi ih se moglo zadovoljavajuće opisati bilo čime osim fotogrametrijom.
Tako je njemu izgledao studio Kinebuka.
Prošao je kraj dvojice tehničara i dobio trećeg tehničarčića, odjevenog u iste boje kao i dvojica prethodnih. Ušao je kod direktora produkcije, a tajnica je pogledala njegov poziv, u zadnji čas pronađen u džepu ispod budilice, i rekla mu koja je njegova garderoba. Izašao je, prešao glavni hodnik i krenuo drugim manjim hodnikom okomitim na glavni koji je vodio do garderoba 11 do 20, i ušao u šesnaesticu koju je dijelio s još dvojicom statista. Garderoba je bila uska, emajlirana u krem bijelo, s dva zrcala i jednim lavaboom i tri snažne električne žarulje koje su uz gluho gunđanje osvjetljavale dio okruženja u obliku jajoida.
Lavabo, od porfirija i guana, blještao je od sjaja svog ulaštenog kroma, a zatvarač nije radio.
Njegova dva sugarderobnjaka nisu još stigla. Skinuo je sako, na policu spustio svoj kovčeg sa čistom košuljom i ručkom koji se sastojao od mariniranog fileta peskadora među dvije kriške kruha i dvije rajčice, iz predostrožnosti anestezirane, popio malo vode iz pipe služeći se rukama jer mu je grlo bilo suho i nagrešpano poput krep-papira, i izašao da čeka novopridošlice.
Kad se vratio u glavni hodnik, jedna gaje uskovitlana osoba pribila uza zid i rekla mu: - Pa idite u šminku dok još nema nikoga - i tako se uputio prema vratima u produžetku prijespomenutoga glavnog hodnika kod kojih je natpis smješten iznad dovratka preobilnetjerano objavljivao Ijepoljubnu i umjetničku orijentaciju.

II

Dvije ženske šminkerice ijedna muška šminkerica dijelile su izduženu prostoriju opremljenu jednim jedinim stolom smještenim uza zid, ali koji se pružao od jednog do drugog kraja zida, a iznad njega su zrcala dopuštala da se promatrate dok dobivate njušku super-zvijezde. Pao je u ruke muške šminkerice, predivnog pederasta čija je koža bila svježe izbrijana, alkoholizirana, aseptizirana, nauljena, izmasirana, izgnjavljena kitovim uljem i uljem kalomelija u stiku, s crnom nakovrčanom kosom i blagim glasom, obuhvatnih pokreta i iznimne ljubaznosti, dva prvenstveno zatreptana i ustreptala oka čiji su se kapci naglo podizali da bi pali natrag uz vlažan zvuk, svaki put zažarivši malu crvenu točkicu u uglu trepavica. Bijeli i mokri zubi, bež-sivo odijelo, trenutno odstranjenog sakoa.
Rekao mu je:
- Imate svijetlu kožu ... stavit ću vam 31.
Statist odgovori: - Stavljam se u vaše ruke.
A ovaj ga zapljusne pogledom prepoznavanja, s tri točkice.
Statist je širom razmaknuo ovratnik svoje čiste košulje. Šminker je oprezno zaronio kažiprstom i srednjakom u posudu s rumenilom u kremi. Malim dodirima potapšao mu je lice, prekrivajući ga cijelim zviježđem ovalnih, čipkastih točkica, nanesenim tako da je statist u zrcalu pročitao riječi "sviđate mi se". Pocrvenio je, a šminkerovi su prsti zadrhtali dodirujući njegove krvlju zažarene obraze. Zatim je spužvica od kaučuka sve zajedno pretopila u ujednačeni ten usred kojeg su plave statistove oči intenzivno svijetlile, i, da bi mogao nastaviti bez gangrene, šminker je svoje oči morao zaštititi tamnim naočalama.
Uz pomoć svilenog kista natopljenog crvenijom šminkom, oživio je boju očnih duplji i jagodica, prošao preko usana drugim kistom natopljenim ružom, i morao se na nekoliko trenutaka udaljiti da popusti tronutosti izazvanoj predivnim rezultatom koji je postigao.
Kad se vratio, smiren, statist je ugledao njegovo bljedilo i, ljubazan i poslušan, otrpio kukmicu za puder od slonovske dlake, čiji gaje dodir blago tjerao da slini, kao što se slini na pomisao o bugačici u ustima, i koja mu je prolazila po licu s blagim grebuckanjem svježe oturpijanih noktiju po preglatkom satenu. Iscrpljen tolikim dojmovima, statist je otišao iz šminke teturajući, a šminkerska maska mu je očuvala nevini izgled.
Stizali su drugi statisti. U svojoj je garderobi pronašao dva sudruga od kojih je mlađi imao ime Jacques, a stariji se odazivao na Maxime.
- Ja sam - objavi statist nakon uvoda - jako sretan što sam pronašao ovo mjesto. Prije šest godina bio sam još u gimnaziji i ...
- Oprosti, stari - reče Jacques - ali idem u šminku dok još nema nikog.

III

Gurali su se u uskom hodniku. Kroz vrata garderobe 14 ugledao je dugačku, vitku djevojku u kupaćem kostimu koja se češljala pred ogledalom, a srce mu je poskočilo i palo malo dalje, pred garderobom 18. Izmakao se da propusti mladog čupavca, naoružanog kontrabasom puno višim od sebe i opremljenim, pri dnu, dvama kotačićima koji su mu dopuštali da s lakoćom manevrira tom ogromnom spravom. Čupavac i kontrabas nagurali su se u garderobu 18. Statist se okrenuo i pokušao vratiti u glavni hodnik, ali ga je u noge udario veliki sanduk koji se koturao uz veliku buku, i dva druga veseljaka, visine koja je oscilirala između 1m 85 i 1m 90, koje je prepoznao jer im je u metrou bio pomogao da uhvate odbjegli trombon. I oni su manifestirali sjećanje na taj događaj, zadavši mu, kao vic, svaki po jedan udarac instrumentom koji je nosio, a pijanist je srećom imao prazne ruke.
Ustavši i vjerujući daje shvatio, izašao je iz hodnika unatraške, ali praveći pokrete hoda prema naprijed, kojim je činom ostvario znatnu proizvodnju znoja. To mu je međutim bila prilika da ustanovi vrhunsku kvalitetu šminke po kojoj su kapi odkapavale ne ostavljajući nikakva traga. Došavši u kontakt s njegovom bradom, obrijanom toga jutra, smjesta bi isparile.
Na tom mjestu, hodnik je imao proširenje a jedan od njegovih zidova bio je zauzet velikim zrcalom. U njemu se moglo vidjeti sprijeda u dvije boje, a s leđa u druge dvije, prilično različite, pa je valjalo izbjegavati ogledavanje s obje strane odjednom. Nasuprot zrcalu, u kutku stvorenom ispupčenjem kuta jedne velike garderobe, akumulatorski je zavodni grijač akumulirao vrelu vodu koju bi kasnije povratio usprkos ukorima direktora produkcije, kome je toliko pohlepe paralo srce. Jedan dugačak i mršav čovjek, nakovrcane kose, pomalo sijed, zamatao se u zeleni kućni haljetak obilnog pojasa, pokrivajući crni frak glavnog konobara - a i igrao je njegovu ulogu; na njegovom fraku bilo je plavih krugova za podešavanje zvuka.
Iz garderobe 18 u pravilnim su razmacima počela izlaziti bića opremljena bijelim spencer kaputićima, koja su po uniformnim kravatama dijagonalnih crvenih i žutih pruga bila neobično slična komunističkim osama. Njihovi naizgled čudno nekoordinirani pokreti dopustili su statistu da zaključi kako, prolazeći pred njim prvo bijeli a pri povratku vrlo osunčani, zacijelo idu na šminkanje, a budućnost je pokazala daje bio u pravu.
A iz garderobe 18 podigao se oštar zvuk, isprva nesiguran, ali postupno sve samouvjereniji, u kojem se moglo prepoznati Rosettu, ukoliko se imalo razumijete u negro-judeo-američku glazbu. Neka vidovita ruka je nakon nekoliko časaka zatvorila klepetavi nadvratni prozorčić namijenjen prozračivanju navedenog mjesta, tako daje statist skupio hrabrost da se približi izvoru tako utišanog zvuka.
Ušao je u mali hodnik i izašao u istom koraku jer je prema njemu stizao neki čovjek od pedeset godina, kostimiran kao konobar u kafiću, namrgođenog izgleda, s rukama iza leđa, s mrljom u obliku mladog mjeseca (i iste takve boje) ravno posred čela.
Skoro starac mu je dobacio:
- Probijaju nam uši tom divljačkom muzikom! - Ne volite jazz? -upitao je statist porumenjevši, a njegovo povodljivo srce počelo je lupati u tročetvrtinskom ritmu.
- Svi su mladi danas isti. Swing, ha? Tako oni to zovu. Nekad se znalo plesati. Ali sad! ... Čujte vi to ... I bubanj! ... Ludilo.
- Dok je - pomisli dirigent koji ga je čuo u glavi cake-walk izgledao baš profinjeno.
Udaljili su se od garderobe 18, a statista je to rastužilo.
- Jako sam sretan što sam pronašao ovo mjesto! reče statist. - Ipak je atmosfera zabavna.
- Da, kad to niste nikad radili, ali nije to ništa prema kazalištu, scena, ipak ...
- Sjećam se, prije šest godina, kad mije umro otac - reče statist.
- Ne savjetujem vam da se nastavite baviti tim poslom - reče onaj drugi.
- Poslom statista?
- Ne koristite tu riječ. Mi smo dopunski umjetnici. Uostalom, to nije moj pravi posao, ja sam pjevač, a ipak, kad je čovjek dobio prvu nagradu na Konzervatoriju Soissons, ne može se smatrati običnim dopunskim umjetnikom.
- Bili ste pjevač?
- Ja sam pjevač, da ... Trenutno sam na praznicima.
- Kad sam završio gimnaziju - reče statist - pokušao sam ...
- Gađanje to posao - zaključi onaj drugi. - Vjerujte mi, napustite to.
I otišao je pišati pjevušeći neku staru romansu. Direktor produkcije prolazio je po hodnicima i vikao:
- Svi na scenu.

IV

Tik nakon proširenja, velikog trga i kumulusa, hodnik je vodio do slijepog kraja "Šminka - Statisti", i garderoba 4 do 8, a onda skretao pod pravim kutem na lijevo, prividna kontradikcija iz koje je proizlazila prostorija "Šminka za zvijezde" i garderoba glavne ženske glumice, Giselle Descartes, dugačke vitke osobe kestenjaste dlake, malo namrštenog premda prilično mladolikog lica, nestabilnog karaktera i savršene glume.Na kraju se uzdizala prva osvijetljena ploča "TIŠINA", krupnim slovima, zatim se hodnik predomišljao i vraćao se na desno i vidjela bi se velika blindirana vrata, još jedna ploča "TIŠINA", i riječi "SCENA B". Visina se osjetno uzdizala a barometar bi vjerojatno dopustio da se otkrije moguće buduće vrijeme ali ne i nadmorska visina, jer je ova zapravo proizlazila iz vertikalnog uspona koji je osjetio statist pročitavši "SCENA B" na blindiranim vratima. Uzbuđeno ih je gurnuo i našao se okružen složenim mirisom piljenog drva, difuznog svjetla i svježe umiješenog gipsa. Po zemlji su se vukli kablovi. Sa svoje lijeve strane razaznavao je stražnju stranu scenografije, grmlje u kištrama, koje je predstavljalo zelenilo, slijed planina od sirovog drva u prljavo bijeloj boji, posvuda otpaci od gipsa, letvice, mrežice, daske, stolarija, žice, rezervni reflektori, na nogarima, na kotačima, okrugli, četvrtasti, šesterokutni i svi obimni. I tehničari. Morao je zaobići scenografiju da stigne do scene, popeo se a zatim spustio dvama stubama, i našao se u špilji.
Neosporni miris gnojiva za šund odisao je od svega, jer je tako profinjena scenografija značila opuštenog producenta; ali statist je njušio samo uznemirujuću esenciju buduće slave, koja mu je zapušila dišne puteve.
Usput je primijetio da se rešetke od kovanog željeza koje su tako efektne u superluksuznim produkcijama jeftino dobivaju pomoću malih komada drveta, brižljivo svinutih i spojenih, nadajući se da će u budućnosti od toga profitirati.
Scenografija ovalnog oblika reproducirala je unutrašnjost skupog kabarea u nekim zamišljenim toplicama. Na obzoru, alkov sa stalaktitima pretvoren u bar. Zatim, okrećući se u smjeru kazaljki običnog sata, jedan uzdignuti dio koji je predstavljao adventsku špiljicu, s ugrađenim reflektorima. Zatim podij za orkestar. Veliki separei, s reflektorima iza sebe. Nekoliko stolova i stolica, glavni ulaz u kojem je sad stajao, veliki stup, još jedan uzdignuti dio sa stolovima i stolicama, jedan dio izvučen malo prema naprijed, ukrašen ružičastim hortenzijama, na kojem se nalazio stol za zvijezde, još jedan veliki stup koji se s onim prvim spajao putem luka od buke, i drugi stolovi i stolice sve do bara do kojeg se vraćamo.
Središnji prazan prostor tvorio je podij za ples.
Sasvim na vrhu, na otvorenim gredama, ugašeni reflektori načas su stegnuli sve pedeset i dvije konvergentne vatre. Naizmjence, jedan veliki, jedan mali i tako dalje. U svakom od njih, iza stakala koje je na Fresnelov način iskrojio studijski frizer, moglo se, povećanog optikom, vidjeti čovječuljka koji daje svjetlo.
Na tlu, bilo je drugih reflektora montiranih na nogare, svih visina, opremljenih s prednje strane podesivim zaslonima da svjetlo može izmjeriti do decigrama, kako se ne bi prešlo u smrtonosne doze.
Statist je ustanovio da njegovi lancmani ne stižu baš brzo, i zapitao se što to znači. Malo uplašen veličanstvenošću toga mjesta, ustuknuo je, prešao preko zone pilje vine na ulazu koja je glumila pijesak, zapeo za jedan kabel i pao, da se oporavi sjedeći za kutijastim stolom kojem tamo nije bilo mjesto ali koji se svejedno tamo nalazio. Sav je bio zapetljan u kabel i borio se posljednjim snagama, ali i kabel isto tako, a on je imao prednost dužine. No, statist gaje naljutio svezavši mu čvor, i kabel se ukočio i udaljio se pljujući sve tri struje. Statist je osjetio bol, i žalobno se vratio u svoju garderobu u prolazu se diveći velikom aparatu za gašenje požara od sto litara, kojeg prije nije primijetio i kog je u prolazu potapšao rukom da se sprijatelje.
Tamo je bio hodnik i tamo se ohrabrio pozvati statisticu u posve jednostavnoj haljini - zvala se Jacqueline - s tragom brčića kao znakom prepoznatljivosti.
- Dakle, ne snima se ...?
- Što mislite - reče mu ona. - Scena nije spremna.
- Ali svejedno izgleda dobro... Baš se vraćam odande ...
- Vjerujte mi! Kladim se da neće početi snimati prije popodneva ... Ovdje je uvijek tako ...
- Već ste snimali ovdje?
- O, da... Nije tako dobro kao u Billancourtu, ovdje je stalno nered.
- Prije šest godina - reče statist - kad sam završio gimnaziju, morao sam zarađivati za život...
- Sigurno ste otada radili puno stvari - prekine ga djevojka.
- Da, ali mislim da je dopunski umjetnik lijepo zanimanje.
- Sigurno vas je stari Marnet naučio taj izraz? - reče ona. - Mislite daje to tako lijep posao?
- Kad sam prije šest godina počeo raditi - reče statist ...
- Ja - zaključi ona - nisam zaista statistica. Moj muž je trenutno mobiliziran, pa se ovim bavim da si ispunim vrijeme ... Vidite onog krupnog plavokosog tamo? To je redatelj, Joseph de Margouillat. Dobar je ...
- Sviđa vam se?
- Oh, ja vam ne spavam uokolo. Uostalom, trenutno je s malom Ginette ... Vjerujte mi, nije to baš ugodan posao.
I udaljila se pjevušeći a statist je ostao stajati nasred hodnika. Malo se sramio što je samo statist, ali ugledao se u zrcalu i moral mu je opet skočio visoko.
U hodniku je još uvijek vladala određena živost. Često su prolazila druga bića koja su izgledala poput statista, u parovima, i oni nisu bili zabavni, urešeni nekom vrstom zajedničke preuzetnosti i zadovoljnih izraza koji su im bili dovoljni. Jedan nije ni trebao šminku. Vrlo osunčan, sa svijetlim sakoom i šalom boje svile, između trideset i osam i četrdeset godina, nepodnošljivog smrada. Rado su se držali vrlo misteriozno, s puno aluzija.
Prije podne je prolazilo i još se uvijek nije snimalo. No, malo prije podneva, u šetkanju se pojavila neka vrsta struje, i malo-pomalo svi su otišli na scenu.

V

- Vi, gospodine, sa saksofonom - reče režiser - vi ćete stati tamo, u dno, kraj klavira. Vi, gospodine kontrabasist, iza njega. Vi ... tko je zapravo dirigent?
Trubač je koraknuo naprijed i stegnuo ispruženu ruku Josepha de Margouillata, koji je zaškripao ali se odupro.
- Shvaćate - reče on - prvi plan u kojem vas imam je panoramski. Pogled kreće od shakera kod barmena, tamo, a onda se kamera okreće, obuhvaća parove koji plešu u klubu, a zatim vi, i zatim ulaz u kabare, gdje na tandemu stižu Robert i Giselle. Trubač kimne.
- Za sada - reče režiser ... Pogledao je na sat.
- Idemo ručati! - dovrši.
Sviklim pokretom zabacio je glavu i, lagano njišući kukovima, vratio se do svog glavnog asistenta.
Statist, zadivljen prestižnim izgledom tenor saksofona, Patricka Vernona, priđe glazbenicima i stidljivo se pokuša uključiti u njihovu skupinu.
- Svirate već dugo? - upita.
- Ne - odvrati Patrick - samo godinu dana. Prije toga sam svirao trubu, ali to je puno dosadnije.
- Prije šest godina - reče statist - kad sam završio gimnaziju, malo sam svirao violinu, a zatim ...
- Violina baš nije za jazz ... preteško ju je točno svirati; a nema ni snage.
- Svi dobro svirate. Kako se zovete?
- To nije stalna postava - reče truba. - Kad me Coco Pourrit zamolio da statiram u orkestru, rekao je da ne moramo svirati. Glazba je već snimljena, snima se naplayback ...
Taje tehnička riječ zadivljujuće odjeknula u auditivnom aparatu statista, čija se glava zatim počela silno isijavati.
- Uostalom - nastavi truba - u svojoj grupi imam dva dečka koji ne sviraju, dva saksa. Jedan svira bubanj, a drugi je na političkim znanostima. Sa saksofonima je bolje.
- Nisam trebao napustiti violinu kad sam otišao iz gimnazije - reče statist. - U tom trenutku nisam znao da ću postati statist... Baš sam sretan što sam to postao. Prije šest godina, bio sam prisiljen ...
- Vi ste statist? - reče truba.
- Radije bih bio muzičar - reče statist pristojno.
- U krivu ste ... ja sam inženjer ... ali jasno, biti muzičar je ipak manje dosadno nego statirati...
Približavala im se neka prilično zgodna djevojka.
- Recite, kako se zove vaš orkestar? - upitala je.
- To nije stalna postava - reče truba, i pogleda statista vrlo neljubazno, jer je nekoliko trenutaka ranije pred njim izgovorio istu rečenicu.
Statist uzdahne i usudi se upitati:
- Vi ste statistica? - jer je bila zgodna.
- Ne! - odgovori ona - Ja sam novinarka, to je za moj časopis ...
I tako se statist udaljio i posve sam se smjestio u garderobu da pojede svoj sendvič od peskadora; i opet se posramio, ali je odlučio naučiti svirati gitaru, što ga je opet razvedrilo.

VI

Nije bilo puno vremena za ručak.
Prisjećajući se stvari koje je pročitao - u filmskim tjednicma - došao je do zaključka kako negdje postoji i bar, ali nije se usuđivao tamo otići sam već prvog dana.
Opet je popio vode iz lavaboa, a pipa se na to razljutila i okrenula svoj labuđi vrat da ga obilno poprska. Zagrcnuvši se, krenuo je dohvatiti ručnik sa stola na kojem je ležao njegov kovčeg; stolić se nagnuo i spustio mu kovčeg na glavu dok se on, napola zaslijepljen, mučio pronaći ključ kovčega u svome džepu. Ostali su dovršili s jelom i žurili su po hodnicima, a kako ih je polako počeo razlikovati, shvatio je da ih ima jako puno i osjetio se osamljenim u žamoru koji je stizao kroz prozor. Uspio je pronaći svoj ključ, otvorio kovčeg, obrisao lice i sve pospremio prije nego stoje izašao.
Moreuil, glavni asistent redatelja, prolazio je hodnikom u mornarsko plavoj košulji, rukava zavrnutih do lakta. Bio je vitak, trideset i pet godina, prilično simpatičan, jako malo kose.
- Snima se uskoro? - upitao je netko pokraj statista.
- Još ne ... sat vremena ... sad će ... - reče Moreuil vadeći iz džepa vrtne škare kojima je, dječački zaigrano, presjekao cijev centralnog grijanja koja se pružala hodnikom.
Statist se vratio u svoju garderobu i sjeo na stolac.
U garderobi 18, glazbenici su ugađali svoje instrumente i isprobavali nekoliko težih nota kad se pojavio Coco Pourrit, skladatelj glazbe za film.
- Onda? - raspitivao se Coco - kako ide, djeco?
- Dobar dan, gospodine Pourrit - reče dirigent koji je u svome uredu pokupio vrijednost koju neki ljudi pripisuju izgovoru vlastitog imena iza generičkog "gospodine", i koji je često koristio taj komercijalno umjetni način izražavanja.
- Dobar dan, gospodine Savin - odgovori Coco. Coco nije imao više od trideset i pet godina, sitan,
simpatičan, porijeklom gitarist.
- Onda, znate što svirate?
- Za sada - reče dirigent - ne sviramo. Još je prerano, i samo sviruckamo ljudima za ples, uz prilično sporu melodiju ...
- Da, to je zbog kontrasta - reče Coco - donio sam vam note za jedan polagani valcerić engleskog tipa koji biste mogli svirati u tom trenutku. Zove se Samo nas dvoje, otpjevat ću vam.
Dohvatio je gitaru i zapjevušio melodiju, prateći se.
Pri drugom refrenu, truba i tenor-saks su više-manje svirali temu, a da bi bilo veselije prebacili su je u swing. Bio je to jedan od onih refrena Cocoa Pourrita koji vam zapnu za uho i natežu vam u noćima bez mjeseca.
Privučena bukom, zvijezda Giselle Descartes uskoro se pojavila na vratima garderobe.
- To je vaša glazba? - rekla je Cocou stežući mu ruku. - Hoćete li mi opet svirati? - zatražila je od dirigenta uz smiješak iz srednje serije.
- Pokušat ćemo - rekao je dirigent koji je načas stao da povrati dah, jer nježno svirati oštru melodiju na trubi zahtijeva određen napor koji otprilike odgovara utrošku dvadeset i osam kalorija - a za to vrijeme:
- Nećete mi svirati? Niste ljubazni - reče Giselle napućivši usta ...
- Ma samo sekundu, svirat ćemo vam, dajte! Nemojte se ljutiti!
- Ignorirate me! Idem ...
Tako prikazavši svoju prijaznu narav, udaljila se uzdignute glave.
Pogledali su se, i, nasmijavši se kako spada, u fis duru, navalili su na jedan stari obiteljski dixieland i praskala je vatra u garderobi u kojoj se temperatura uzdizala sa svakom tercom.
Statist je to čuo iz svoje garderobe, i, definitivno odlučio naučiti svirati klarinet. Pijanist, Jean Mercaptan, zapravo je tog časa svirao klarinet jer je glasovir ostao na sceni.
Buka je rasla po intenzitetu a glazbenici su se malo-pomalo svlačili između refrena. Zozo, kontrabasist, bijesno je grebao po četiri žice svoga stroja i znojio se krupnim kapima. Konačno su stali taman kad se strop spremao pasti na njih da prekine galamu.
Statist se vratio u središnji hodnik i opet vidio Moreuila u prolazu, na povratku iz bara.
Pod rukom je nosio rolu papira i veselo zviždukajući gurao obruč.
- Hoćemo sad snimati? - upita statist.
- Da ... uskoro ... nemojte kasniti - reče Moreuil koji je nestao prema sceni B, preskačući svoj obruč anđeoskim skokom prema Jeanu de Bologneu.
Statist je napravio nekoliko koraka u suprotnom smjeru i našao se uz dirigenta i bubnjara; oni su nehajno hodali razgovarajući o muzici i književnosti.
- Zbilja? - reče bubnjar.
Zvao se Claude Leon, odazivao se na nadimak Doddy i bavio se plemenitim zvanjem asistenta za kemiju na državnoj višoj školi.
- Ja tako mislim! - odgovori dirigent.
- Jesam li indiskretan? - usudio se statist kad ih je sustigao.
- Uostalom - reče dirigent - po vašem mišljenju, ima li ovdje zgodnih djevojaka?
- Bože moj! - reče statist.
- Imate oči, neženja ste, dakle, što radite?
- A vi niste neženje? - upita statist.
- Ne, mi smo oženjeni, i to nas tim više zanima - odvrati bubnjar - ali smatramo da ovdje nema ničeg zbog čega bi vrijedilo prevariti ženu ...
- Ova je draga - reče statist.
Pokazao je brinetu koja je prolazila, visoka i doista lijepo zaobljena. Beatrice, jednom riječi.
- Vi - uzvrati dirigent - niste ludi. Sto radite kad niste statist?
- Eh! - reče statist - prije šest godina sam završio gimnaziju i onda sam kako pripravnik otišao ...
- Stari moj, dođite, sve ćete nam ispričati na sceni - rekao je dirigent, jer je ugledao šestoricu drugih glazbenika iz njegove grupe kako u redu jedan po jedan izlaze iz hodnika za garderobe.
Sva trojica su požurila kroz ostale statiste koji su izlazili iz garderoba. Stizao je i šminker, noseći malu metalnu kutiju punu posudica i kistova za popravke, i odjednom je iz nje izašla merino čaplja, a šminker je užasnuto ustuknuo.
Opet su prošli kroz teška metalna vrata, prešli stražnji dio studija, i stigli usred scenografije.
Desetak tehničara upravo je namještalo težak stroj podignut na kotače s gumom, na čijoj se platformi nalazila kamera, fotograf Andre, i sveti Kristifor, zaštitnik automobilista, koji je ušao kroz rupu na krovu a da ga nitko nije primijetio.
Oka priljubljenog za vizor, Andre je pokretao kameru u svim smjerovima. Jedan pomoćnik, bosih nogu u isusovkama, u kratkim hlačicama od plavog platna, sitan, nabijen, vrlo plave kose i još k tome brkat, upravljao je pokretima kola slijedeći Andreove upute. Sveti Kristifor se ogledao, ustanovio da ga prizor ne zanima i nestao u pozlaćenom bljesku.
Osmorica muzičara zauzela su svoja mjesta i razmjestila se kao i prije na malom podiju rezerviranom za njihovo kretanje.
Zapravo, posvuda je bilo staklenih stalaktita obješenih na nitima od nevidljivog željeza, a svinute staklene cijevi oponašale su male mlazove vode oko velikog susjednog stupa na ulazu.
Skripterica, osrednja prilično smrknuta blondina ovulirajućeg izraza lica, sjela je izvan polja i listala zabilješke. Statisti su je dolazili pitati za uputstva o zadaćama koje se od njih zahtijevaju, a zatim se širili po scenografiji koja je sad zamorila od dobrih šezdesetak šareninih pojedinaca.

De Margouillat je nastupio nonšalantno i glave zabačene unatrag, kako i pristoji čovjeku njegove visine.
Da si prekrati vrijeme, orkestar je tiho svirao On the sunny side of the street, a nekoliko je statista plesalo.
De Margouillat je zauzeo Andreovo mjesto pred vizorom, prokontrolirao efekt travellinga i sišao s kolica. Dao je Scipionu znak da zatraži tišinu, i, snažnim svojim glasom, Scipion je i dobi.

- Dajte crveno! - zapovijedi Margouillat.

Začuo se zvuk trube, a reflektori su se popalili jedan po jedan. Uputio se prema dirigentu.

- Svirat ćete nam nešto sasvim tiho, tako da plešu i između kadrova.
Savin je dao znak Patricku i ritam-sekciji, i krenuli su na Samo nas dvoje u valceru. Ali de Margouillat ih zaustavi pri četvrtom taktu.
- To uspavljuje ... Nemate nešto drugo?
- To je predvidio gospodin Pourrit - primijeti Savin, zanesen preciznošću.
- Baš me briga! ... Uostalom, sav taj playback mi se ne sviđa!... Sve ću to dati ponovno napraviti, ne zvoni mi dovoljno. Sve ćemo to snimiti s velikim orkestrom... Ne, svirajte ono što ste malo prije svirali.

Savin odsvira prva dva takta od On the sunny side...
- Savršeno! ... to je to! ... A onda kad kažem stop! ... (okrenuo se prema statistima) orkestar će stati a vi ćete svi nastaviti plesati.
A onda se okrenuo Robertu Montlheryju i Giselle Descartes:
- A vas dvoje, na tandemu, krećete iz separea, iza gospodina ... gitarista, tamo, i prođete ispred drugog separea u trenutku kad kamera prođe preko dirigenta, i kad kažem stop! ... Sad ćemo prvo probati. Dajte crveno! - poviče opet.
Drugi pomoćnik prišao je orkestru s kanticom crne boje i premazao gitaristu leđa.
- Previše ste prozirni - objasnio je - kroz vas se vidi reflektor.
Bubu Savin (bio je to dirigentov brat) složio se kao i obično, to jest ne otvarajući usta i savršeno odsutnog izraza lica.
Svi su statisti bili na svojim mjestima, jedni na podiju, drugi u baru, treći pred uzdignutom špiljicom na razini orkestra. Nastao je trenutak intenzivne emocije, čulo bi se krike silovane mušice.
- Tišina! - zaurla Scipion.
- Kamera! - zapovijedi Margouillat.
Tehničar opremljen klapom prišao je objektivu i pokazao mu tu zvjerčicu.
- Gospođin prijatelj, 358-1 - objavio je i nestao u pozadini dok se barmenov shaker sa svoje strane drmusao pred krupnim okom koje je proklijalo posve u dnu crnog suncobrana.
- Muzika! - zapovijedi Margouillat.
Statisti su se krenuli klatiti, djelujući sposobno, i trudili se ostati na putu objektivu ne gledajući u njega, i skrivajući tako, na njegovo veliko nezadovoljstvo, dirigenta koji je svirao malo niže od svojih ljudi i odjednom užasno zafalšao.
- Stop! - zapovijedi Margouillat.
Muzika je stala kao ukopana a započeta fraza pala je na tlo uzflap! mesa iz pača. Statisti su i dalje plesali, a tandem je krenuo, ali nije stigao do drugog separea. Začula se užasna buka i smijeh Giselle Descartes dok se Montlherv bolno izvlačio iz kutije prepune zemlje i zgnječene živice od kaline. Bez nadzora, trombon je iskoristio trenutak da ponovno pobjegne.
- Rez! - zapovijedi Margouillat. - Idemo ispočetka.
Statist je sjedio za stolom odmah lijevo od orkestra, pokraj Beatrice. Plivao je u sreći, jer će ga se vidjeti na ekranu, i iskoristio je prekid da s njom zapodjene razgovor pun nade.
- Zar to nije zabavan posao? - reče.
- Dosta se slabo plaća - odgovori Beatrice - a nema ni neku budućnost.
- Često snimate?
- Dosta često, da. Ovdje je simpa, s orkestrom, ali prekjučer sam snimala kostimirani film, Colonan, a to je gnjavaža i vruće je i u pauzama nemate što raditi.
- Prije šest godina sam morao napustiti gimnaziju - reče statist - i počeo sam raditi. Prvo sam bio uredski pripravnik kod ...
- Naravno - reče Beatrice - budući da drugog posla nema, time se bavim da si mogu kupiti cipele.
- Znači, niste profesionalna statistica?
- Ne! Ovdje sam preko veze ... ali ništa se ne može postići ako ne spavate s nekim, a to me ne zanima... bar ne ako ne mogu birati.
Statist porumeni.
- Ali za muškarca - nastavi Beatrice - mislim da je to zadnja stvar. S ovim ostalima nikad ne razgovaram, to su sve idioti. Samo bi šlatali.
I zaista, čovjeku bi to palo na pamet.
- Dajte crveno - zapovijedi tada redatelj s puno smisla.
A truba zatuli izopetno, poput prehlađenog mađarskog guštera.
Statisti ušute i vrate se na mjesta.
- Kamera! - zapovijedi Margouillat. Nastane potpuna tišina.
- Klapa!
- Gospođin prijatelj, 358-2 - objavi optuženik.
- Muzika!
Izopetno, orkestar krene na On the sunny side of the street.
Kamera je uzmaknula zajedno s kolicima, a onda se počela okretati oko svoje osi za panoramski kadar.
- Stop! - zapovijedi Margouillat kad je polje kadra prešlo preko dirigenta. Muzika stane. Ovog je puta tandem krenuo kako treba i stao točno pred ulazom u scenografiji.
- Rez! - reče Margouillat.
- Treba opet - reče Andre. - U karteru nije bilo filma, tek sam sad primijetio.
Orkestar je krenuo na pedeset i treći refren od On the sunny side ofthe street, i ovaj put je bilo dobro. Ali zrak im je bježao na oči, a trombon je uhvatio priliku da još jednom pobjegne iz ruku svoga vlasnika i zakopa se pod klavir, odakle su ga makli tek udarcima čekića.
Jedan statist reče jednoj statistici:
- Muziku je napisao Coco Pourrit?
- Da - odgovori ona.
- Ova pjesma mu nije loša ...
A dirigent je to čuo i onesvijestio se jer svi znaju daje On the sunny side od Rimski-Korsakova.
Statist se spremao nastaviti razgovor s Beatrice, prilično loše započet, mora se priznati, ali ona je ustala i prišla muzičarima od kojih su joj se većina činili dobre veličine. Jedan pomoćnik prišao je kutku u kojem je statist ostao sjediti.
- Mičite se - rekao mu je - moram na vaše mjesto staviti lonac.
- A da? - reče statist...
I sam ode da ga ne skuhaju.

VII

Dok su tehničari postavljali zakrivljene šine namijenjene sljedećem travellingu, dirigent se osvijestio i želio malo svirati nešto drugo, pa je sotto voće počeo s Let me dream, a ritam-sekcija je malo-pomalo proradila.
Statisti i ice opet su dograbili jedni druge i plesali na podiju.
Glazba je bila spora, nimalo impresivna, i statist se ohrabrio i pozvao na ples jednu predivnu dugačku i čvrstu djevojku manekenskog tipa, plavih kapaka i oštro plave kose, sa čudnim, jedva pinkicu uzdignutim nosom.
- Lijepo je - reče on - imati orkestar za zabavu dok se ne snima. - U istom času, počinio je žalosnu pogrešku stajanja na njenu lijevu nogu, i tako kompromitirao afirmativnu narav očekivanog odgovora. Smjesta je nastavio:
- Često snimate?
- Ovog časa baš i ne previše - reče ona.
- Kad sam, prije šest godina - reče statist - kao uredski pripravnik, nakon što sam napustio gimnaziju, došao ...
- Tako ste mladi? - reče ona.
Bila je lagana, skoro neuhvatljiva, i neprestano je oduševljavala, čak i pogreškama.
- Eh - nastavi on - bio sam uredski pripravnik tijekom ...
- Dala bih vam trideset godina - reče ona.
- Kako se zovete? - reče on.
- Muriel ...
- Pa, vidite, Muriel - nastavi on - više volim posao kojim se sad bavim. Zar statiranje nije zabavno?
- Nisam se nikad time redovno bavila - reče Muriel - ja sam plesačica, i zapravo mislim da se ne treba time zadovoljiti, treba raditi i nešto drugo.
- Da - reče statist s nelagodom ... i, da se izvuče, reče: - Naučit ću svirati klarinet...
Orkestar stane.
- Tražite da vam daju kakav savjet. - reče Muriel. - Jako su ljubazni. I dobro sviraju.
Dirigent je silazio s podija.
- Mogu li vas pozvati na ples? - upita.
- Naravno - reče Muriel s osmijehom, stisnuvši oči. Cijelo joj se tijelo smiješilo.
- Sviraj mi I don t know about you, Mercaptan, to me nadahnjuje.
I opet napušteni statist gledao ih je kako plešu. Bila je vrlo visoka, bar metar i sedamdeset pet u visokim petama.
Na kraju pjesme, Muriel je pobjegla, bila je u sljedećem kadru. Orkestar nije, ali je prestao svirati da dopusti direktoru fotografije da upute glumcima daje normalnim glasom.
Dirigent je sjeo na rub podignutog dijela koji je predstavljao pod špiljice desno od orkestra. To je slučajno bilo baš pokraj Beatrice.
- Stvarno se zovete Beatrice? - reče.
- Da...
- Lijepo ime ... podsjeća me na nešto ...
Blago se podigao i zabrinuto rukom prešao preko mjesta na kojem je sjedio.
- Bit ću oduran! - reče - ovdje je sve puno gipsa. Ona je sjedila zadigavši suknju.
- Da bar mogu kao vi - reče on. - Konačno sam se sjetio na što me to podsjeća ...
I rekao je, namjerno.
- Beatrice pred ...
- O, ne! - pobuni se ona.
- Tristo osmi put od jutros, zar ne?
- Nije vam baš neki štos - reče ona.
- Nisam zato ni rekao. Nego zbog Mercaptana. Ovaj je upravo ustao i stajao tik pred njom.
- On? - pobuni se Beatrice. - A, ne, dajte.
- Nemojte tako! - pobuni se dirigent. - Nikad se ne zna. Nije vam Mercaptan zgodan?
Mercaptan sjedne s desne strane Beatrice.
- Probaj se smiriti - reče joj.
- A vi svima govorite ti? - reče ona.
Pravila se daje ljuta i ustala, a Mercaptan krene za njom.
Doddy je zauzeo slobodno mjesto pokraj dirigenta. Odatle se vidjelo Muriel kako sjedi preko puta u naslonjaču od ratana, pod vatrom reflektora, pokraj stola za četiri zvjezdice.
Statist dođe sjesti kraj Doddyja.
S muzičarima se osjećao pun pouzdanja.
- Gle, Doddy, vidi ovo! - reče dirigent.
- Sjajno - promrmlja Doddy.
Muriel je upravo ustala da izravna nabor svoje suknje i, iz profila, sjedala je natrag pred njima, otkrivajući cjelokupnost dugačkog i nervoznog bedra.
- Ta djevojka - divio se Doddy - ima sjajnu guzicu.
- Reći ću to Madeleine - zaprijeti dirigent.
- Ma ne, stari moj, govorim čisto s estetskog stanovišta ... Guzica joj je takva da bije čovjek najradije zagrizao i odgrizao veliki komad.
- Ja bih prije na nju stavio ruku - primijeti dirigent. - Zapravo mi izgleda vrlo čvrsto. U svakom slučaju, kladim se da dobro pleše.
- Plesačica je ... - usudi se statist.
- Da? - upita Doddy. - Poznate je?
- Ona mi je to rekla. Ne, danas sam je prvi put vidio.
- Stari moj - reče dirigent - nemoj je tako gledati, pokvarit ćeš oči... Vitka ... - doda, posve problijedivši, jer je Muriel ponovno ustala, razotkrivajući isti prizor.
- Ona to namjerno radi - reče Doddy. - Ne mogu više izdržati. To statiranje je baš zamorno.
- Svejedno - reče dirigent - ne treba pretjerivati. Ima ih isto toliko dobrih.
- Možeš mi neku pokazati?
- Pa ... Beatrice nije loša ...
- To nije isto! - reče Doddy. - Vidiš, s Muriel, dođe mi da od njenih guzova napravim odljev i stavim si ga na kamin da ih stalno mogu gledati.
- Ne - reče dirigent - to me ne bi zanimalo.
- Guzica joj ima oblik kruške ... - reče Doddy. - Znaš daje to jako rijetko ... Uvjeravam te da je fantastična.
- Valjda - reče dirigent - misliš na donji dio kruške.
Doddy malo razmisli.
- Jer - nastavi dirigent - ako misliš na gornji dio kruške, kako se obično misli, to baš i nije lijepo.
- Čekaj - reče Doddy - daj da malo razmislim o tome.
- Jasno je - reče dirigent. - Ali zašto u ovom času ne bi pomislio na jabuku, dok je to sve isto.
- To je sitnica - reče Doddy.
- Pitam se - reče dirigent - kojeg bi oblika bila kruška kad bi rasla u zemlji u kojoj nema gravitacije. Jel' bi bila okrugla ili cilindrična? U svakom slučaju, jabuka ne bi bila okrugla. Imala bi invaginaciju s gornje strane.
Doddy nije ništa odgovorio jer je Muriel ustala i po treći put i dirigent je odjurio u bar po čašu vode da ga osvijesti.
Statist mu je pridržavao glavu i odveo ga s podija.
Dirigent se pridružio Beatrice, koju je Mercaptan još uvijek čvrsto stiskao. I dalje joj je govorio ti.
- Recite - upita ona pokazujući na Mercaptana - je li on uvijek takav?
- Ne znam - reče dirigent - ovo je prvi put da sviram s njim.
- U svakom slučaju - reče ona - meni se to ne sviđa.
Udaljila se nonšalantno, i zabacila ramena unatrag da naglasi bezobrazluk svojih prsa.
Dirigent i Mercaptan ostali su zajedno.
- Ti! ... - reče Mercaptan kroza zube gledajući je kako odlazi - tebe treba dobro po guzici...
Ti si za oštro postupanje? - reče dirigent.
- Tako treba s takvim curama - reče Mercaptan. - Njima to samo prija.
- Htio bi spavati s njom?
- Ne - reče Mercaptan - nju samo treba dobro po guzici.
- Ja - primijeti dirigent - u načelu ne bih imao ništa protiv, ali jedan respektabilni otac obitelji si takve stvari ne može dopustiti, a budući da ona ima samo sedamnaest i pol godina, još bi mogao završiti i u zatvoru zbog bludničenja nad maloljetnicom.
- Mene baš briga - reče licemjerno Mercaptan - ja se ženim za tjedan dana i takve cure me ne zanimaju.
- Misliš da je ona laka? - reče dirigent.
- Sve su one takve - reče Mercaptan, koji je odslužio vojsku.
- Meni je simpatična - reče dirigent s hvalevrijednom iskrenošću.
Ušutjeli su, jer se truba opet oglasila, i ostali na podiju dok se snimala sljedeća scena.
Descartes i Montlhery silazili su s tandema i ulazili u kabare. Glavni konobar - onaj sa zelenim kućnim haljetkom primijećen u hodnicima - im je prišao.
- Dogodio se jedan mali nesporazum - reče. - Došli su neki drugi ljudi, a budući da su dali isto prezime, njima smo dali stol koji ste vi rezervirali.
Artikulirao je predivno, s izrazitim južnjačkim naglaskom, i odveo ih do stola gdje su već bile smještene druge dvije zvijezde, Sortex i Kiki Jacquot.
Vidljivo su se prepoznali, a Descartesova je skicirala pokret uzmicanja.
- Zaboga! - reče ona, a oni izmijene još dvije-tri prazne riječi bez rezultata.
- Mislim da ste u zemlji poznanstava - nastavi glavni konobar s dijaboličnim smiješkom. - Tim bolje, jer, ipak, račići! ... Bila bi šteta.
- Dobro! - prekine Margouillat - morat ćeš se malo stisnuti prema desno da ostaneš u kadru, Robert - uputio je Montlheryja. - Nastavite ...
Dubina tih nekoliko replika toliko je zanijela dirigentove uši daje otišao iza scene ne bi li bolje meditirao. Tamo je naišao na Doddyja. Bilo mu je bolje. Misliš da ćemo sutra završiti? - upita.
- Kakva glupost! - odgovori Doddy. - Sutra? Sigurno ne. Za sat vremena treba početi štrajk tehničara. Coco Pourrit misli da ćemo još i u ponedjeljak biti tu.
- Ali to je jako nezgodno - reče dirigent - ja se u ponedjeljak moram vratiti u svoj ured. Pa ipak, za šest cigli po danu, ne može se čovjek vječito time baviti. Što si oni misle?
- Vi zbilja radite u nekakvom uredu? - reče statist.
- Naravno - reče dirigent. - Sutra ćemo ozbiljno pitati direktora produkcije što će se dogoditi.
- I pokušat ćemo dobiti dodatnu plaću - reče Doddy. - Jer, ipak, angažirali su nas da statiramo a cijelo vrijeme nas tjeraju da sviramo.
- Baš imaš petlje protestirati - reče dirigent. - Što bismo drugo radili? Umrli bismo od dosade.
- Recite - upita jedna mlada brineta zastrašujućeg pogleda - nećete uskoro svirati?
- Jel' vi to nas zajebavate? - primijeti dirigent.
- Oh! Kakvo izražavanje! - uzvikne ona bez imalo uvjerljivosti. - Meni se pleše swing.
Poduzela je pjevušenje nekoliko taktova neke moderne melodije i ubrzo nakon toga procijenili su da bi bilo manje naporno da ipak zasviraju. Vratili su se u garderobu 18 i počeli mali jam-session.

VIII

U šest sati uvečer, s rijeke se podigla gusta izmaglica koja je igle na satovima obojila u crveno i svi su shvatili kako je vrijeme da stanu.
Statist je otišao sa scene A gdje je lutao poput automobilista i vratio se u svoju garderobu skinuti šminku. Nije imao vazelina i grozno sije izgrebao lice trljajući na suho. Na kraju je ostalo još puno šminke, skoro isto koliko i na početku, i bilo mu je neugodno ući u metro tako natrackan. Skinuo je svoju čistu košulju čiji je ovratnik bio sav ulijepljen od šminke, objesio je u garderobi i obukao onu staru, a onda izađe, pozdravi se sa svoja dva sustanara u garderobi, i ode u tajništvo po svoju plaću.
Stajalo se u repu. Našao se među zadnjima, i bio je najslabije očišćen. Pa ipak, neki uopće nisu skidali šminku, smatrajući da je "zvjezdano" izaći tako, uz nehajni svileni šal, i ući u metro.
- Hoćete li doći i sutra? - upitao je svoga susjeda.
- Vjerojatno - reče mu ovaj.
- Danas nije bilo loše.
- Ništa nije bilo spremno. Mogli smo ići puno brže.
- Mislite da će sutra biti gotovo?
- Ne prije ponedjeljka ... - procijeni onaj drugi. - Sva sreća što idemo!
- Hoćete li statirati negdje drugdje? - upita statist.
- Ne, znate, ja sam ovdje statirao jer me zamolio direktor produkcije, ja ga poznajem. Idući tjedan idem na selo, blizu nečega, igrati ulogu šefa otpornika za vrijeme okupacije. To je prava uloga!
- Meni je zabavno statirati. Kad pomislim na vrijeme prije šest godina, kad samo došao raditi kao uredski pripravnik u Firmu Dupompier, i po cijele dane sam ...
- Ja mislim daje bolje biti uredski pripravnik nego ostati statist - odgovori njegov sugovornik - a dostaje teško "izlaziti" ako nemate nešto drugo - doda on skromno.
A onda, kako je bio na njega red, ušao je a statist je čekao da i on dobije svoju plaću i otišao iz studija uhvatiti metro.
Vratio se kući, pojeo komad kruha s dvije kocke šećera, napio se vode iz pipe, prebrojio sve bogatstvo i izračunao koliko će dana morati jesti kruh i šećer da si može priuštiti klarinet, i ponovno izračunao s bubnjevima kao ciljem, pa sakoom od bijelog flanela, šalom, malim kovčegom od svinjske kože i kravatom s vodoravnim prugama kakvu je nosio jedan tip u studiju, a onda je legao i zaspao, i ponovno je svoju budilicu navio do kraja da mu se ne dogodi da zakasni.

IX

- Shvaćate - reče Coco Pourrit dirigentu stežući mu ruku - za vas je to odlična reklama. Znat će se da je to vaš bend, ovaj film je jako komercijalan, imat će uspjeha, dakle ne treba se previše uzrujavati jer ste dosta slabo plaćeni, to sa sobom nosi i nematerijalne prednosti koje, za vas, zar ne, ipak dosta znače.
- Sve u svemu da - reče dirigent - to će biti vrlo uznosito i bit će nam dobra reklama.
- Baš tako ... Ni u kom trenutku nećete djelovati kao jedna od onih bijednih grupa koje ne znaju svirati swing ... pogotovo što su plajback snimili vrsni glazbenici.
- Neću vam skrivati - reče dirigent - živo mi se fućka za reklamu, jer je ovo improvizirana grupa u kojoj dvojica čak ni ne sviraju, ali ipak ...
- Nema veze, vidjet ćete, za vas to može samo dobro završiti. A sad vas ostavljam ... Jutros ne mogu ostati ...
- Shvatite me - reče Joseph de Margouillat. Opet su bili na podiju, svatko na svom mjestu,
spremni da zasviraju.
- Ja želim da to bude smiješno. Trebate svirati glazbu za ples za Giselle i Roberta, hoću histerični swing, radite što hoćete, pravite face, nije važno, ali djelujte veselo i nemojte se bojati da ćete pretjerati. To je već kraj večeri, svi su se razvalili a vi si hoćete priuštiti nešto za vlastitu dušu.
- Ovako? - reče Doddy prolazeći si rukom kroz kosu daje razbaruši.
- Baš tako! - složi se Margouillat. - Jako dobro, i još, tresite trubom u svim smjerovima ... Dajte, dođite, gospodo ...
Dao je znak jednoj pređivnoj statistici od otprilike pedeset proljeća.
- Vi ćete ustati i tresnuti gospodina, nemojte se ženirati, čak mu dograbite trubu i puhnite u nju ...
Dirigent je problijedio.
- Dečki - šapnuo je svojim sljedbenicima koji su se nadimali od smijeha - za plesače ću tražiti dodatak ...
Patrick Vernon se zabio u svoj saks, i izvukao iz njega čudan zvuk.
Statist, pokraj podija, promatrao ih je sa zavišću.
- Imat ćete dobar kadar - reče dirigentu.
- To me podsjeća na mladost - reče dirigent - kad mi je bilo petnaest godina, i ja sam tako plesao ... ali mene je to zabavljalo.
- Prije šest godina, kod Dupompiera, gdje sam radio kao uredski pripravnik - reče statist - održavao se jedan ples ...
- Oh! - reče dirigent - ali to je bilo nedavno. Od ovog mojeg ima bar deset godina. Ali svejedno, ona tamo bi i te kako mogla biti moja majka, ili čak starija sestra moje majke.
- To se zove tetka - reče šminker, stižući da nešto popravi ...
- Recite - predloži dirigent Margouillatu da skrene razgovor baš s te teme - možete li nam pustiti onaj playback? ... Znate da ga nikad nismo čuli...
- Ima vremena da ga čujete odavde, da to riješimo - uvjeri ga Margouillat. - Svirajte playback - naredio je operateru koji je sjedio u jednom kutku, kraj nekog pretpotopnog mehanizma kojim se upravljalo udarcima pneumatskog čekića.
Kroz zvučnik se zatim začula posebna melodija, i glas astmatičnog brahmanskog pjevača koji je izgovarao one lukave riječi kojima se razumije samo početak ... Trebao bi vam swing s druge strane Atlantika.
- Ah! Ah! Znači to je to! ... - promrmlja si Patrick u bradu.
- Probaj uhvatiti harmonije, Mercaptan - predloži dirigent.
- Trudim se - reče Mercaptan - i, kad se njegov trud ubrzo okrunio uspjehom, od tog se časa kočoperio s nepodnošljivom arogancijom.
- I još jednom, molim vas - zatražio je kad je pjesma završila ...
I krenuli su svirati istovremeno s playbackom. Iznerviran, playback se naglo zaustavio, ali je zakasnio, jer je komad došao do kraja.
Statist je iskoristio glazbu da pozove na ples neku šarmantnu blondinu kojoj je uzdignuta kosa, uokvirujući čisto i svježe lice, davala izgled pastirice od porculana, ili bar kerametala.
- Zabavno je - rekao je, krenuvši s klasičnim uletom kad je već na raspolaganju imao cijeli orkestar.
- Jako je zabavno - složi se ona. Sretan zbog svog uspjeha, nastavio je:
- Stvarno, ovaj posao ima dobrih strana ...
- Posao muzičara? - upita ona.
- Ne, posao statista ...
- Ne znam - reče ona - ovdje je prilično zgodno, ali je li svugdje tako?
- Nemam iskustva - prizna statist - ovo je prvi put što snimam, prije šest godina sam bio uredski pripravnik kod Firme Dupompier, i po cijele dane sam samo ispunjavao registratore dokumentima ... Po odlasku iz gimnazije, to mije bilo jako čudno ...
- Učili ste o pjesnicima - reče ona ...
- Ali ... Da ... - reče on, malo zbunjen. - Između ostalog ...
- Ja sam pjesnikinja... - reče ona rumeneći. - Moji roditelji nisu odavde ... Moj otac je Norvežanin.
- Kad sam nakon šest mjeseci otišao od Dupompiera - nastavi hrabro statist...
- Mogu vam reći neku svoju pjesmu ... - predloži ona, dok ju je cijelu prožimao jedan sjajni val.
Oči su joj bile od nježnog porculana. Statist shvati kako se radi o leptiru koji vodi ljubav s vjetrom ... i iz toga izvuče transverzalnu ideju o metafizici.
Jako je lijepo biti pjesnik reče on. Zasad, sasvim sam sretan što sam statist. Vi ne?
- Ne - odgovori ona - to mi se čini odvratnim poslom, bez ikakve tajnovitosti... Za muškarca je možda drugačije ... Ja vam volim samo poeziju ...
- Kad sam otišao od Dupompiera ... - pokuša statist s nadom ...
- Oprostite - reče ona - mislim da me zovu ... Zapravo, zvao ju je Patrick Vernon ...
Ojađen, statist se vratio u svoj kutak i sjeo za jedan stol čekajući da na njega dođe red za prolazak pred objektivom. U budućnosti se namjeravao predstavljati kao bogati diletant koji se dobrovoljno upušta u hrabra iskustva u sumnjivom okolišu. Bezobrazno je pljunuo u zrak. Da si da hrabrosti.
- Svi na scenu - zapovijedi Moreuil - idemo snimati.
Nekoliko upaljenih reflektora se ugasilo; tehničari su upravo preko njih bacili vjedra vode.
- Štrajkamo - rekoše, s malo nelagode.
- Sjajno! - odobrio je bijesno Joseph de Margouillat. - To je valjda ono što se zove rad.
Svi su se skupili iza scene. Jedan od tehničara, mladić u plavoj kuti, uzeo je riječ i ispljunuo je na sljedeći način:
- Drugovi! - rekao je - budući upozorenje koje smo izdali s razlogom našeg zahtjeva za revalorizaciju nedovoljnih plaća nije uzeto u razmatranje, podsjećam vas da smo se, u dogovoru sa sindikatom, odlučili na štrajk kratkog trajanja da bismo protestirali protiv slabosti naših trenutnih plaća. S trideset franaka na sat ovog se časa ne može suočiti s podizanjem troškova života, i okupili smo se ovdje da od producenta zatražimo da uzme u obzir naš revendikativni zahtjev kako bi nam omogućio da živimo u pristojnim uvjetima. Radimo težak posao, a plaće tehničara već šest mjeseci nisu podignute, premda su u drugim korporacijama, kao na primjer među češačima guzičetina ili proizvođačima lažnog novca plaće nakon revendikativnih pokreta poduzetih kao ovaj naš u dogovoru sa sindikatom podignute s minimuma od šesnaest franaka do visine koja je u najboljim slučajevima dosegla i po šezdeset i tri franka na sat. Mi ne tražimo puno, ali smatramo da je došlo vrijeme za protestiranje, i ako ovaj jednosatni štrajk, koji je dakle samo simbolična akcija, ne bude dovoljan, u dogovoru sa sindikatom razmotrili smo i mogućnost štrajkova duljeg trajanja, i spremni smo, sve u svemu, sa svojom revendikativnom akcijom ići do kraja.
Za to vrijeme, strojari su još zauzimali i revendikativne poze. Jedna je statistica silovana u jednom uglu, ruže i karanfili padali su sa staklenog krova, a jedan veliki plesni triton izdahnuo je izbacujući kitice gladiola do najzaboravljenijih zakutaka scenografije.
Statist je imao samo maglovitu predodžbu o sociologiji, te se stoga živahno zanimao za debatu, nadajući se iz nje izvući kakvu korist za svoju opću kulturu.
Producent, vrlo ogromna osoba bez sakoa čiji pojas kao da se oko struka držao nekim samoindukcijskim efektom koji je s obzirom na temperaturu bilo nemoguče objasniti, odvratio je na sljedeći način, a aura boje kakice obavila je njegovu prostranu osobu bez vidljivog razloga:
- Sve u svemu - rekao je - što želite?

- Hoćemo četrdeset franaka na sat.
- Dobro! U redu, dobit ćete ih. Ako se gospoda slažu?
Okrenuo se svojim sufinancijerima, i zapalila se bengalska vatra, obasjavajući ih grimizom.
- U redu! - odvrate sufinancijeri.
Govornik sa suprotne strane činio se nezadovoljnim što je rasprava tako brzo završila, ali shvatio je neophodnost pružanja nekoliko riječi zahvale:
- Pa, dobro! - reče - vjerujem da vam, u ime naših drugova, moramo zahvaliti, naravno, i samo smatramo žalosnim što nismo i ranije dobili zadovoljštinu; čudi me, kad se već slažete, što niste ranije u tom smislu odgovorili na revindikacije koje vam je sindikat zacijelo prenio i koje nisu zahtijevale ništa više od onog što ste nam upravo odobrili.
- Nismo - reče producent, zaogrćući se jednim pokretom velikodušnošću koju je upravo stvorio, i koja je lebdjela nad njegovom glavom poput nekog metafizičkog simbola, samo bez urlanja - imali spoznaje ni o kakvim revindikacijama tog tipa.
- U tom slučaju - odvrati tehničar - moram se informirati kod sindikata, a mislim da nam preostaje samo da se vratimo na posao.
- I ja tako mislim - reče režiser.
On je sigurno svakog dana mogao jesti koliko je htio, ali mora se priznati da je bio manje mastan nego producent. A gomila se razdvojila i s gmizavom sporošću vratila na scenu kroz različite prilaze koji su im bili na raspolaganju.
Statist je prišao Doddyju. Ovaj je očajno kršio ruke i stoga ličio na Mounet-Sullyja u kadi.
- Baš je to lijepo od producenta - reče statist. - Kad su mene izbacili od Dupompiera, prije pet i pol godina, jer sam ...
- Pizdeki! - žalio se Doddy. - Kakva hrpa pizdeka!
- Stoje? - reče statist. - Vi ne mislite da je to lijepo?
- Ma ne - reče Doddy - imao ih je ... Ostali nisu smjeli pristati prije nego što su se konzultirali sa sindikatom! ... Bez toga, ovo ostaje posebna mjera, i čim se film završi vratit će se na stare plaće ...
- Ah! - reče statist.
- To je žalosno - reče Doddy - tako se dati prevariti! ... Idem razgovarati s njima o tome.
- Ja sam pogriješio u klasifikaciji - reče statist - i izbacili su me; ali nakon što sam ovo vidio, mislim da je bolje biti statist nego tehničar ...
- Ma ne! - reče Doddy - statiranje ne vodi ničemu. Treba nastojati voditi sve te tipove i spriječiti ih da rade ovakve gluposti...
- Stvarno! Mislite? - promrmlja statist zadivljeno. Na sceni, tehničari su spužvama čistili još vlažne
reflektore i nastojali ih ponovno zapaliti trljajući ugljene niti jednu o drugu i okrećući ih. Jednog od njih udarila je struja jer je okretao prebrzo i krici su mu ispunili zrak, te su ga hitno spustili na zemlju da ga isprazne od elektriciteta, i na to su mjesto stavili križić da ga sutra mogu opet pronaći.
Ustanovivši da stvari neće biti sređene bar dobrih sat vremena, dirigent je izvršio pokret spretne poniznosti, i pozvao Beatrice da dođe s njim nešto popiti u baru.
U hodnicima oko garderoba, susreli su Mercaptana. Uz notornu indiskreciju, ovaj se okrenuo za sto osamdeset, krenuo s njima, i, kao posljedica, dirigent je spušio.
Statist je prišao onoj dvojici muzičara koji su ostali sjediti na svojim mjestima, obojica opremljena saksofonima kao lentama oko vrata.
- Kad sve bude spremno opet ćete svirati? - upitao ih je.
- Mi se samo pretvaramo - odgovori Hubert de Vertille, mali kovrčavi s naočalama, s engleskim ovratnikom savršenog dostojanstva.
- Vi uopće ne svirate? - upita statist.
- Ograničavamo se na statiranje.
- Zar taj posao nije dosta zgodan?
- Istinu govoreći, ja sam vam student Fakulteta političkih znanosti i ovo mi je prvi put da dolazim u studio - reče Hubert.
- A ja - reče statist - ja sam prije radio u mjenjačnici, nakon što sam otišao iz Firme Dupompier, gdje su me primili kao uredskog pripravnika. Ali tamo su me izbacili nakon šest mjeseci, zbog jedne pogreške u klasifikaciji. Ali to je bila samo izlika. A u mjenjačnici... Zadihan, stao je jer su ga po prvi put pustili dugo govoriti bez prekidanja.
- Ovo je kretenski posao - reče Hubert - ali mi muzičari smo malo bolje plaćeni a, konačno, neposredno prije praznika nije ni tako loše.
- Ja sam manje zarađivao dok sam radio kao pismohranitelj - reče statist...
- Ja mislim - reče Hubert - da se neću više morati ovime baviti kad jednom postanem ataše u nekom veleposlanstvu. Uostalom, roditelji mi daju dosta novaca, ali uvijek je dobro pronaći i neku malu dopunu. Na primjer, pazim da skinem naočale, jer kad bi me prepoznali, nastala bi prava drama. Da moji roditelji znaju da statiram, razboljeti bi se. U određenim krugovima, takve stvari si jednostavno ne možete priuštiti.
Ubijen u pojam, statist zašuti.

X

- Zabavna je - reče Patrick. - Otac joj je Norvežanin, a ona je pjesnikinja.
- Ono što se meni kod nje sviđa - reče dirigent - to je njena boja.
- Prozirna je ... To je dosta čudno, ali baš ostavlja takav dojam.
- Jel' ti čitala svoje stihove?
- Da, zadnji je priča o malom leptiru koji vodi ljubav s vjetrom ...
- Šarmantno! - reče dirigent. - Slobodni stihovi? - Da...
- To je gadno ...
Slobodni stihovi moraju biti zbilja dobri, ali to ne uspijeva bilo kome.
- Hoće li nas još trebati u ponedjeljak? - zapitao se Patrick naglas.
- Nadam se da ne - reče dirigent. - Moram se vratiti u ured, na kraju će me izbaciti na cestu! ...
- Trebao bi razgovarati s njima - primijeti Doddy. U principu, Coco nam je rekao dva dana.
- S ponedjeljkom, bit će već četiri.
- U svakom slučaju, trebao bi tražiti dodatak - reče Doddy. - Da sviramo u klubu, imali bismo kraće radno vrijeme, i bolje bi nas platili.
- A ne bismo ništa više svirali! ...
De Margouillat je upravo dovršio gro-plan četiriju zvijezda za njihovim stolom. One su ostale nepomične još nekoliko sekundi, i fotograf je napravio tri reklamne slike, a onda su se tehničari nagurali oko strojeva u pripremi za novi kadar.
Dirigent se oboružao svom svojom hrabrošću i uputio se prema njemu.
- Oprostite, gospodine - reče - ali imamo li mi još puno scena?
- Pa naravno! - reče Margouillat. - Bar dvije. Morate biti tu kad Kiki pjeva u klubu, a i za vrijeme swing-plesa za Roberta i Giselle ...
- Jer - reče dirigent - meni će vjerojatno biti teško u ponedjeljak okupiti sve muzičare. Shvaćate, rekli su nam dva dana. Sad ih je već tri, a s ponedjeljkom će biti četiri ...
- Ah, slušajte - reče de Margouillat - sredite to s direktorom produkcije. Mene se to ne tiče. Ja ne znam što ste se vi dogovorili s Pourrijem. Razgovarajte s direktorom ...
- Dobro! - reče dirigent.
Nitko od njih osmorice nije u ponedjeljak imao ama baš nikakvog drugog posla ... osim ureda, ali povremeno čovjek može biti i bolestan.
- Vi niste tu da biste svirali nego da biste statirali - rekao je direktor. - Ne mogu vam dati dodatak jer ne svirate skoro ništa, a ono što svirate neće se stvarno čuvati za zvučnu podlogu.
- Ali stalno od nas traže da sviramo - primijeti dirigent.
- Znam kakve su tarife - reče direktor produkcije - i jako dobro znam da biste kao muzičari zaradili puno više, ali Coco Pourrit vam je sigurno rekao što će se očekivati od vas? ...
- Da - reče dirigent - rekao nam je dva dana i da se samo pretvaramo da sviramo.
- Ah! ... bio je u krivu - reče direktor.
- Dobro - zaključi dirigent - pokušat ću vam u ponedjeljak dovesti osam ljudi... ali ništa ne obećajem.
Nije se ni najmanje ljutio, ali moralo se napraviti nekakav mali incident radi rejtinga.
- Da - reče direktor - nemojte nas tako ostaviti na cjedilu! ... Nadam se daje sad sve sređeno. Shvaćate me? ...
- U redu - reče dirigent udaljujući se zamišljenog izraza.
Samo Mercaptan stvarno nije mogao doći u ponedjeljak ujutro, ali njega se jedva vidi i to samo s leđa, a Major će sigurno rado doći umjesto njega.
Dirigent se vratio istim putem i ušao kod direktora produkcije.
- Zaboravio sam vam reći... Bi li vam bilo nezgodno da moja žena dođe u studio. Ona se pomalo bavi novinarstvom i voljela bi vidjeti snimanje ovoga filma.
- Ma naravno, neka dođe! - reče direktor. - Bit će nam drago daje vidimo, samo izvolite ...
Bila je tamo već od podneva. Tog je časa, sjedeći na ulazu u scenu, promatrala prolazak glumaca i tehničara.
Statist je vrludao uokolo i došao sjesti kraj nje.
- Ne ide - reče on.
- Baš tako! - odvrati ona.
- U Billancourtu je sasvim drukčije - ustvrdi statist.
- Ne znam - reče ona - zadnji put kad sam bila tamo nije baš bilo bolje. Posvuda je isto, znate ...
U drugim zanimanjima - reče statist - posao je redovitiji. Kad sam otišao iz gimnazije ...
- Davno?
- Prije šest godina ... Zaposlio sam se kod Dupompiera, nisam tamo mogao ostati, bilo mije predosadno, a onda sam radio u mjenjačnici, ali to je dosadno zanimanje, a zatim sam postao dostavljač u trgovini, ali ne zadugo. U tom času je bilo teško naći mjesto ...
- Vjerujem vam! - reče ona.
- I sad sam više nego zadovoljan što sam statist - reče on neuvjereno - a i vi sigurno volite taj posao.
- Istinu govoreći, ne volim ga baš previše, mislim da mi je ples draži...
- Vi niste ... - i statist problijedi.
- Ja sam dirigentova žena - reče ona - došla sam ga gledati kako snima.
Statist ustane sav očajan.
- Ja sam valjda jedini statist u ovom studiju - promrmlja. - Dok sam isporučivao pakete iz špeceraja...
- Ma ne! - reče ona - ima puno drugih. Uostalom, i vi ćete sigurno pronaći nešto lijepo ... Oprostite, zove me muž ... uostalom, već je skoro šest sati, sigurno. Nadam se da se vidimo u ponedjeljak.

XI

- Nisam siguran da nam zbilja trebaš - reče dirigent - ali u svakom slučaju, čak i ako Vernon dovede Didiera, moći ćeš se zabavljati promatrajući statistice i scenografiju.
Major je kimnuo bez riječi i skicirao poskok da izrazi svoje zadovoljstvo.
Prešli su rijeku srednjim mostom, prošli dvjesto metara uz obalu, i stigli u studio.
- Evo - reče dirigent - dovoljno je da prošećeš i već ćeš se zabaviti. Možeš se dati i našminkati ako ti je to zabavno.
- Hvala, ne! - reče Major.
I nestane u smjeru scene B, ispuštajući zaštitna isparenja nedokučive naravi.
Cijelo je prije podne prošlo u pripremi kratke scene u kojoj voditelj programa u klubu publici predstavlja "Sirenu neosvijetljenih voda", to će reći Kiki Jacquot odjevenu za tu priliku u debeli sloj tekućeg pudera i dvije pastilice na vrhovima dojki.
Voditelj je uporno govorio "nesotvijeljenih" i pri svakom bi ponavljanju požnjeo zavidan uspjeh. Malo-pomalo izgubio je koncentraciju i morao izgovoriti ispravno, a gledatelji su nestali sa scene.
Muzičari su se zabavljali kako su znali i umjeli. Doddy je Muriel povjeravao svoje mišljenje o njenoj zapanjujućoj pozadini, Vernon i ostali imali sujam-ses-sion iza scene, među platnima i gipsarijom.
Statist je jednom statirao, sjedeći za čeličnim stolom za čašom oranžade koju bi u pravilnim razmacima prinosio usnama kad god bi scenu počeli ispočetka.
Oko jedanaest sati, sve je bilo spremno. Snimili su scenu i otišli svi na ručak, računajući da će s poslom nastaviti malo ranije popodne.
Mercaptan, kako je bilo i predviđeno, nije bio tamo. Dirigent je tako imao slobodan put do Beatrice, ali je počinio grešku stoje nije maltretirao, i tako je ona iduće srijede spavala s Mercaptanom, uoči njegovog vjenčanja. Nitko to nikad neće doznati, jer je statiranje završilo tog ponedjeljka uvečer, no neki su to predosjetili jer ih je Mercaptan već više puta uvjeravao da ga 1. to ne zanima, 2. da u ponedjeljak apsolutno neće moći doći. No, već u tri sata poslije podne, ugledali su ga kako se pojavljuje i preuzima stvari u svoje ruke, i u tom času se krenulo snimati.
- Dajte crveno! - zapovijedi Margouillat.
- Crveno! - zatuli Scipion.
- Kamera!
- Muzika!
Trebao bi vam swing s druge strane Atlantika, i par Montlhery-Descartes krenuo se izgubljeno gegati po modi od prije tri godine.
Didier, kojeg je doveo Vernon, zamijenio je Mercaptana, a Major, besposlen, upravo je pod klavir namjestio dva štapina dinamita, a zatim je demontirao aparat za gašenje požara i tekućinu u njemu zamijenio benzinom koji je izvadio iz rezervoara plavog automobila, Margouillatovog ponosa i dike.
Dovršio je taj posao i zaspao poprečno na hodniku.
- Meni se čini - primijeti škripterica u trenutku kad su mislili ponovno početi scenu - da je jedan od gospode jučer bio u stanju lagane erekcije.
- Treba paziti da se svi vrate u točno isti položaj - podcrta Moreuil.
I tako su Patricku dali hrpu odgovarajućih razglednica a jedan tehničar mu ih je izvukao iz ruku kad je dostigao željeni kut.
- Kamera! - zapovijedi Margouillat. Atmosfera tog posljednjeg dana bila je posebno
grozničava. Zapovijedi su slijedile jedna drugu i snimalo se paklenim tempom.
Zato se kamera i zapalila, i iz toga se razvio predivan požar kad su pokrenuli aparat za gašenje požara, ali Majoru nitko nije zamjerio jer ga nisu ni vidjeli.
Napola ugušen, statist je otišao sa scene i posrtao kroz dim. Potrčao je, i stigao pred garderobu u kojoj je Sortex, odjeven u prekrasan grimizni haljetak, pravio pauzu i pušio.
Usudio mu se obratiti:
- Gospodine Sortex? ...
- Što je, stari moj? ...
- Jeste li vi počeli kao statist prije nego što ste postali zvijezda? ...
- Ma ne, znaš dobro da sam ja prije bio pjevač. Ovo mije prvi film. Ovaj posao je čak i za mene neugodan, znaš. Tako da mije potpuno jasno daje tebi dosta. Trebao bi se baviti pjevanjem. Siguran sam da imaš dobar glas ... ali treba raditi.
- U gimnaziji sam - reče statist - pomalo pjevao.
- A da? ... To je dobro. Samo tako dalje, ne daj se obeshrabriti ... Oprosti, moram ići snimati. - Odbacio je čik i udaljio se hodnikom.
Statist je lutao u smjeru scene i spotakao se o Majorovo tijelo. Ovaj pak, napola već probuđen Sortexovim prolaskom, protrlja oči, sjedne i ogrli si koljena rukama dok se statist smještao pokraj njega.
- Bio je požar - reče.
- Dobra stvar! - ustvrdi Major.
- Večeras je gotovo - doda statist - sutra se ne vraćamo.
Major nije odgovorio, već je proizveo užasan zvuk povukavši si kapak staklenog oka i pustivši ga natrag kao što se na listu radi s gumicama za čarape.
- Kad sam - reče statist odlučno - nakon gimnazije otišao kod Dupompiera kao uredski pripravnik, ima već šest godina, nisam dugo ostao. Zatim sam radio u jednoj mjenjačnici, a poslije sam isporučivao špeceraj. Nakon toga sam se neko vrijeme bavio predstavljanjem ...
- Ali scena vam je bila suđena! - primijeti Major.
- Ne - reče statist - radilo se o četkama i vosku. Tu sam izdržao godinu dana. Nakon toga, pronašao sam mjesto kod jednog krojača koji mije obećao da će me naučiti zanatu. Bio je oduran, i tjedan dana kasnije morao sam otići, i njegovao sam pse u štenari ...
- Što mislite o leghorn pijetlovima? - upita Major.
- Ali ... - reče statist.
- Nema veze - umiri ga Major. - Nastavite.
- Nakon štenare - reče statist - išao sam u večernju školu. Preko dana sam u jednom restoranu prao čaše. A onda sam ipak došao do jednog malog nasljedstva.
- I ja! - reče Major. - Moram po njega otići u Bayonne. To je baš gnjavaža.
- Ali sve sam potrošio - dovrši statist. - I nakon toga sam se snašao i uspio sam dobiti ovo mjesto statista. I iznimno sam - dovrši on sumornim tonom - sretan što sam statist.
- Ne vjerujem - reče Major - osim ako niste tvrdoglavi kreten i neobrazovani divljak, da možete pronaći kretenskiji, stupidniji, i konačno u jednoj riječi gluplji posao nego posao statista.
- Ne biste smjeli tako govoriti - reče statist uzrujano. A onda, zadržavajući nadu, doda: - To je i vaš posao, zar ne?
- Moj? - reče Major - moj? Majorov? I prasne u dijaboličan smijeh.
- A osim toga - dovrši on - imam stakleno oko, tako da nisam čuo ni riječ od onog što ste mi upravo rekli.
Ustao je, stresao si prašinu s dupeta, i krenuo prema izlazu.
Statist je ostao sam. Napravio je nekoliko koraka po hodniku.
U subotu, pred velikim zrcalom, bubnjar je plesao menuet utrpavši nogavice u čarape, a Beatrice mu je pokazivala pokrete klasičnog plesa na sipki.
Statist, koji je još uvijek hodao, našao se pred gomilom gipsarije koja je nastala uništenjem prethodne scenografije. I onda je dohvatio veliki zahrđali čavao i pojeo ga, i tako je umro, u svojoj dvadeset i drugoj godini.