Boris Vian bio je svjedok objavljivanja svojih pet romana i jedne zbirke pripovjedaka: "Vercognin et Plancton", "L’ Ecume des jours","L'Automne a Pekin", "L'Arrache Coeur", "L'Herbe rouge", "Les Fourmis".
Ta djela su djela mladosti, to je sigurno. Međutim, kad je Boris Vian u pitanju, to često ništa ne znači ili vrlo malo. Borisa više nema, ali ostaju i druge mladosti koje će i dalje škakljati mumije po tabanima (no uzalud, mumije se ne smiju, ali i tako je fino zamisliti ih nasmiješene).
Naši roditelji, kad su bili naših godina, bili su već poprilično stari ako im je Vian ostao nerazumijiv; ako nisu shvatili njegov bijes u odnosu na onu »brojnu vrstu zagađivača života« u koju spadaju prodavači automobila koji ne traju niti tri mjeseca, režiseri stupidnih filmova, graditelji koncentracionih logora i razni političari kojima narod, čiju sudbinu određuju, ne predstavlja ništa drugo do još jednu krivulju u grafikonu.
Zbilja je šteta što nije bilo i što sada nema više života kao što je bio Vianov; usamljenik u borbi protiv gluposti i mediokriteta svih godina, spola, rase i nacionaine pripadnosti. U svakom slučaju, Boris Vian nije u sebi imao ni trunke »inkubatorskog odrastanja« kojeg razne glavešine sprovode radi preventive od najveće opasnosti dogmatizma; korištenje vlastite pameti. Niti je pisao angažiranu poeziju u čast slavnih bitaka koje, kao što sada znamo, i nisu bile baš tako slavne, niti je posvetio svoj život radu koji bi mu donio petnaestak dana godišnjeg odmora, a njegovom poslodavcu najnoviji model Mercedesa. Svoj stav o pisanju jednom je prilikom obrazložio sljedećim riječima: “Čekao sam da napunim 23 godine da bih započeo sa pisanjem. Pa sad, mladost! Mladost, to je odricanje. Kasnije, pokušao sam ljudima ispričati priče za koje nikad prije nisu čuli. Čista govnarija. Dupla govnarija: vole samo ono što im je već poznato. Barem što se literature tiče. U biti, možete mi reći, ipak pišem o stvarima koje poznajem; e, pa, u redu; baš me nešto boli što to za vas ne predstavlja literaturu, kažem VAS u pluralu - naći će se barem NEKOLIKO osoba da to pročitaju, budite malo pristojni, neće vam naškoditi. Pa čak i da se ne nađe. Imam valjda pravo obraćati se ljudima koji me ne čekaju? Ukratko, na kraju, nisam opisivao svoje ljubavi u prvom romanu, školovanje u drugom, međunožne pustolovine u trećem, vojnički život u četvrtom; pisao sam o stvarima o kojima pojma nemam. To je ono istinsko intelektualno poštenje. Tema se ne može iznevjeriti ili promašiti ukoliko se nema teme, ili ukoliko ona nije stvarna.”
Za potkrepljivanje te tvrdnje, uzet ćemo, (Vianovim riječima precizirano) “temu jednog romana” iz koje će svatko tko je iole upućen u njegovo stvaralaštvo prepoznati osnove kazališnog komada “Graditelji Carstva.”


"OPSJEDNUTI"


"Velika kuća u kojoj živi jedna obitelj. Sve će se odigrati u kući. Jednog dana, otac prima jedno pismo i obitelj, koja je dotada živjela u prizemlju, penje se za jedan kat. Djeca, koja su još mala, čuju svoje prestravljene roditelje kako pričaju o pismu i o »onima« zbog kojih su primorani da promijene kat. I tako redom, popet će se na sve katove; strop će biti sve niži, a pokućstvo sve derutnije i malobrojnije. Bit će preseljenja »na brzinu«, tokom noći, nakon lupanja na vrata. Nikad dijete - ono koje priča priču - ne izlazi iz stana. Oni žive unutar njega, zajedno s knjigama„ namještajem, uspomenama i stvarima. Ponekad će, u svojoj sobi, nailaziti na jednu mladu djevojku koja će otići svaki put nakon što zaspi.”
Taj kratak ulomak iz »Opsjednutih« daje nam jedan od ključeva za dešifriranje njegovih romana, ključ umjetnosti pisanja romana: »onaj koji priča priču« jest, u svakom slučaju, dijete i sva događanja, STVARNA događanja, viđena su očima djeteta, dakle, izmišljena su.
Sva iskrivljenja u preslikavanju stvamosti su poetska vizija svakodnevnog života, što se najbolje iskazuje u romanu »Pjena dana« (usput rečeno, katastrofalno prevedenog na naš jezik). U dječjem umu su to iskrivljenja i uvećavanja prirodna pojava, sa svim svojim humorom i gegom kao popratnim faktorom.
Vian je započeo pisati kasno, a mnogo toga što je napisao, bilo je, po vlastitom priznanju, samo način »da se zabavi društvance prijatelja«. Međutim, to ne znači da mu je to aktivnost bila od sporednog značenja i da ga je slab odaziv na njegova djela ostavljao ravnodušnim. Naprotiv, njegov rad romanopisca mu je, zajedno s muzičkom karijerom predstavljao istinsku strast i od svakog literarnog neuspjeha patio je jednako kao i od prisilnog odvajanja od trube zbog bolesti srca.
Pisao je brzo i poletno, stalno mijenjajući način izraza, ali je i pažljivo dotjerivao svoje romane i nije raspravu o svojim djelima smatrao uvredljivim činom. O načinu tvorbe svojih romana kaže: “Svjestan sam da počeci mojih romana u osnovi sadrže jednu vrstu labavosti, u smislu onoga što nema prošlosti i to stoji, mislim iz razloga što ne mogu shvatiti da jedan roman, da bi se razvijao, mora počivati na ničem drugom, nego na popunjavanju, koje predstavlja nezaobilazni dio uzevši u obzir fiziološke karakteristike jednog čitanja, a ne isključivo na njegovoj temi. Iz tih razloga ne mogu shvatiti razrađivanje teme po sredini djela kao što vrlo teško shvaćam i dugačke uvode, što zbog toga smatram da je knjigu moguće čitati samo iz jednog daha, bez prekida, jer za nju se može reći da je pročitana tek na posljednjoj strani. Knjiga je poput onih materijala koji se koriste za izradu brusnih papira: oni se izrađuju povezivanjem tvrdih kristala uz pomoć manje čvrstog spojnog materijala koji se troši brže od njih i propušta ih da izviruju radi obavljanja brušenja; kristali su ti koji djeluju, ali spojni materijal nije zbog toga ništa manje značajan i bez njega ne bi postojalo ništa do skupine komada koji nisu bez čvrstoće i sjaja, ali su dezorganizirani i nemoćni; poput zbirki aforizama. Nakon što je književna nagrada "Puix de la Pleiade" dodjeljena drugome, Boris prolazi kroz lošu fazu i teško se miri s tom činjenicom, pogotovo zbog toga što se žiri, potcijenivši roman »Pjena dana«, usudio nagraditi djelo jednog svećenika. Nipošto “povremeni pisac”, Vian nije smatrao nužnim nepoznavanje djela svojih prethodnika da bi se moglo inovirati.
Uzevši u obzir njegovo zvanje inženjera i znanstvenika, moglo bi se pomisliti da su njegove literarne tekovine bile nestvarne i fragmentarne: međutim, orijentacija prema »tehnici« ne dobiva se u kolijevci, a Vian je osim zvanja inženjera dobio i izrazito solidnu humanističku podlogu: latinski, grčki, njemački. Možemo vjerovati onom što iznosi u komentaru jedne knjige koju (poput mnogih) nije nikad uspio dovršiti: “K vragu, ovo sve manje i manje nalikuje Adolphu. Ali, Adolphe, to je bjesnilo, reći ćete mi. To nije bjesnilo, to je jedna od rijetkih knjiga klasike s kojom sam imao sreće da je kasno pročitam. Nisu mi je zgadili u školi; svidjela mi se, fantastično. Dok Racine, Comeille, čak i Moliere, na nos mi izlaze. Sve sam to pročitao sa osam godina. Maupassanta također. Sve sam čitao. Nije mi žao. Oslobođen sam. Čak i sada, u ravnoteži zrelog doba, smatram da je sve to, osim Adolpha, čista igrarija. Adolphe, Doktor Faustrall, Teška zima u kažnjeničkoj koloniji. I Pylone. To su moji velikani. Ranije, sa trinaest, četrnaest, volio sam Rablaisa. Sada također. Ali, to je sigumo cenzurirano. Volio bih imati integralni tekst. Neću pričati o svojim literarnim ukusima, bez brige. Ne, ipak hoću. Zaboravio sam jednog. Predivnu posjetu, od Wellsa. Dvije. Također volim La Chasse au Snark. Eto, to je sada sve. Ali, nisam im mogao to učiniti i ne spomenuti ih.” Ne, to nije sve. Tu su također Paul d'Ivoi, Jaston de Pawlowski, Harry Dickson, svi američki romanopisci (iz vremena kada bi vas ljudi zbunjeno pogledali ako biste izgovorili riječ Svetinja). Marcel Aymee, kojeg je veoma cijenio (s posebnom sklonošću prema Blizancima Đavola); Pierre Mac Orlan, slabo poznat, čija Kuća srcelomnog povratka odzvanja poznatom jekom čitaocima Borisa Viana, kao uspomena na jednog od začetnika naučne fantastike.


SAINT-GERMAIN-DES-PRES


“Princ jednog malog kraljevstva čije granice označavaju tri kavane i jedna crkva”. Bila je to praktična formula kojom su se neki koristili da bi okvalificirali Borisa Viana. Princ suterena, s trubom u ruci, čija vladavina traje neobično kratko - od 1947. do 1950. godine.
Saint-Germain-des-Pres postojao je prije Borisa Viana. Saint-Germain-des-Pres postoji i nakon njega, ali međutim “nije to kao nekad”. Niti jedan pisac tu više ne vlada, a veseli plemići s dvora odavno su otišli na svoje posjede - Rive Droite, Passy...
Dva imena simboliziraju Saint-Germain-des-Pres nakon rata: Jean­Paul Sartre i Boris Vian. U svom Vodiču kroz Saint-Germain-des-Pres, napisanom 1950. godine, Vian želi da se Sartra “pusti malo na miru”, jer on je “simpatičan tip” i također pisac, dramaturg i filozof, čija aktivnost nema apsolutno ničeg zajedničkog s košuljama na kocke, podrumima ili dugim kosama.

Rezidencije Princa Borisa bile su dvije plesne kavane Le Tabou i Club Saint-Germain-des-Pres. U ulici Dauphine, broj 33, postojala je jedna mala kavanica poput mnogih drugih, koju su dva Tulužanina uzeli u svoje ruke 1945. godine. Vlasnikova je žena nekoć prakticirala šansone, te par pokušava stvoriti mali kabaret. Poslovi idu loše i kabaret se zatvara i vraća u svoj prvobitni oblik sve dok se jednog blaženog dana u susjedstvu nije pojavila jedna novinska agencija. Vlasti su Tabou odmah prekrstile u koristan društveni element, koji će svojim djelovanjem okrepljivati i stvarati novi radni elan kod umornih novinskih trudbenika. Dobiva se dozvola za cjelonoćni rad, te Tabou postaje utočište mjesečara Saint-Germain-des-Presa koji, izbačeni iz drugih barova nakon ponoći, stječu navike da u Tabou čekaju na prvi metro. Konstantna opskrba svježim pecivom i jedna tajanstvena rezerva prave kave upotpunjavaju Tabouov šarm. Pri kraju 1946, godine slikari Camille Sryen i Wals, pisci Raymond Queneau, Jean­Paul Sartre, Albert Camus i drugi, posjećuju Tabou. Boris nije početnik u podrumskim svirkama. Njegov prvi silazak u podrum hotela des Lorientais datira od 5. oktobra 1946; izvršio ga je u pratnji Majora i Jean d'Haullina, da bi slušali svog prijatelja Claude Laitena i njegove muzičare, koji su bili otkrili prednosti podruma, koji je omogućavao stvaranje buke bez bojazni da će se alarmirati čitav kvart.

Kada u lipnju 1947. godine postaje truba Taboua, Boris je već ispraksiran u podzemnom životu, te se dobro osjeća sa svojom prijašnjom družinom (Alexandar Astruo, Juliette Greco, Anne-Marie Cazalis..,). Ponekad prekida svirku i odlazi pred mikrofon da bi izrekao neku od svojih tadašnjih poema, koje nikad nisu u patpunosti sakupljene. U Tabouu se zabavljalo ništa manje nego na Montaparnassu dvadesetih godina. U to vrijeme jazz potiskuje argentinsku muziku. Velik broj mladih tog vremena, nakon četverogodišnjeg prisilnog apstiniranja od glazbe, pića i plesa, napušta naviku da ga sluša.
Otvoren 11. siječnja 1948, Club Saint-Germain-des-Pres nikad neće uspjeti, po Borisovom svjedočenju, stvoriti onu Tabouovu atmosferu. “Već je isuviše mnogo svijeta dolazilo u Saint-Germain-des-Pres”. 19. srpnja 1949. Boris Vian primio je Duka Ellingtona u Club. Nakon njega, prilikom svojih gostovanja u Francuskoj, kroz Club prolazi velik broj najrenomiranijih američkih muzičara - Charlie Parker, Miles Davis; Max Roach, Kenny Clarke...
S vremenom, Boris Vian prestaje animirati Club i postaje njegov počasni gost, kojeg “predpotopni” članovi gledaju s neskrivenim divljenjem, a mladi posjetioci, zavaljeni u svoje naslonjače, niti ne poznaju. Kada je u svibnju 1950. godine pisao svoj “Vodič kroz Saint-Germain-des-Pres”, Boris Vian opskrbljuje to djelo zanimljivim anegdotama, ali i dozom nostalgije vezanom za jedno od sretnih razdoblja njegovog života.


MAJOR


Jedna stvar je jasna: svi romani Boris Viana su romani na ključ. Problem je u tome što ti ključevi ponekad ne otvaraju nikakvu ključaonicu.
Besplatni ključevi, bez ikakve upotrebne vrijednosti. Čemu dakle držati veliki snop tih ključeva u ruci i šetati po romanima Borisa Viana, da bi se na koncu našli pred ključaonicom bez ključa, ključaonicom sa brojevnom šifrom koja bi zahtijevala, ne svu tu gvožđariju, već tajni kod. Većina poznavalaca materije smatra da posjedovanje ili neposjedovanje ključeva nije od neke važnosti. Ostaje da se vidi...
Kad Boris Vian svojim izmišljenim likovima daje imena svojih prijatelja i neprijatelja, istina je da to rijetko kad stvara neke posljedice. Za shvaćanje teksta, ništa ne dobivamo znajući da je Claude Leon iz “Jeseni u Pekingu” stari Borisov prijatelj, da je doktor Schultz iz romana “I ubit ćemo sve ogavne” u stvari deminutiv od Schutzenbeugen, direktora istraživačkog odjela N.R.S. (željezničko poduzeće Francuske), Borisovog partnera u Maisom de Sciences na Saint-Germain-des-Pres; Cynthia Spootligh iz istoimenog romana je po nekim tumačenjima Yvonne Menard, zvijezda plesačica u Folies-Beryere, a Sunday Love bi bila Muriel Gullanmont, rodena kćerka M. Guillanmonta, predsjednika Vrhovnog suda.
Međutim, sve te relacije, osim što nam (u slučaju da znamo o kome se govori) mogu biti zabavne, ujedno ništa drugo i ne donose. Pa ipak, postoji jedan lik, čiji je stvarni uticaj na Boris Viana neosporiv: Major. Boris Vian nije samo iznio veliki broj Majorovih avantura: on mu se također i divio; gledao na svijet njegovim očima, bolje rečeno okom, jer je uz jedno pravo, Major u glavi imao i jedno stakleno. “Boris je bio fasciniran Majorom; za njega je on bio uzor”, izjavljuje Claud Leon, a Jean Suyeux izjavljuje: “Živi predmeti koje Boris koristi u “Jeseni u Pekingu” i “Pjeni dana” pozajmica su od Majora, koji je prema predmetima gajio upravo takav odnos. Igrao se sa svojim staklenim okom na sve moguće načine. Često bi ga izbacivao udarcem kažiprsta i, na veliko zaprepaštenje dama, gutao... Na takvoj prehrani, možete lako pretpostaviti da je Major često bio bez drugog oka. Svaki put kad bi to učinio, ostao bi bez 1500 franaka...
“Vidi, majke ti! Gledam ga, a i ono mene gleda!” izjavio je jednog jutra Major pronašavši svoje oko na podu.
Boris Vian je upoznao Majora na zabavama u srpnju 1940. Major se zvao Jacques Youstalot: bio je sin Marcel Youstalota, gradonačelnika Saint-Martin-a de Seingnaux-a. Jacques Youstalot je umro u Parizu 7. siječnja 1946. u 23-oj godini. Dakle, kad ga je Boris upoznao imao je 15 godina, ali istu visinu kao i Boris (koji je, pak, bio visok čovjek), i izgledao je kao da ima 20. Prijatnog lica usprkos njegove ukočenosti (koja je, kako je tvrdio, bila posljedica pokušaja samoubojstva u desetoj godini), rafinirane pristojnosti, darežljiv, ponekad čak fantastičan (pripalio bi cigaretu i bacio upaljač), izvanredan plesač koji voli jazz, već dobro potkovan u piću, dekoncentriranog uma i nepredvidljivog ponašanja.
Postali su nerazdvojni prijatelji i tokom četiri godine okupacije, Major je koristio svaku priliku da “skokne” do Pariza i Viana.
1943. godine Major slavi 18. rodendan i njegov otac, sit “lijepih govnarija” u koje se njegov sin hrabro upušta u Parizu (“piće i dernjava, kina, lova što se troši na svinjarije”), uspijeva ga “pričepiti” i smješta ga u jedan omladinski logor kao službenika. U jednom pismu Major navodi: “Malo sam pijan. Oh, ne mnogo! S nekim tipovima sam popio osam bijelih vina, četiri vermuta i dva koktela. Dobro je, prija mi to. Nakon toga sve poprima drugi aspekt... Nalazim se u logoru Coubiac. Moj otac je “Major” (i to pravi!) logora i uvrijeđen sam preko svake mjere.”
U jednom drugom pismu iz svibnja 1943: “Čuvar sam skladišta u Coubiacu. Lijepo je i nitko me više ne zajebava. Savršeno... Spavam u magazinu, jednoj velikoj baraci dugoj šezdeset metara. Soba mi je na kraju. Sranje je u tome što ima buha i ušiju... Nema krpelja. U vezi s tim, pada mi na um jedan recept za tjeranje buha, koji je, kako kažu ­ izvanredan. Uzmeš ricinusovog ulja i natrljaš mjesto na tijelu gdje imaš buha. Dakle, buhe su nauljene, a one to ne vole, prasice jedne, Međutim, prisiljene su da ga progutaju. Od toga dobivaju proljev, a zatim dok odu kenjati, ti se brže bolje pokupiš odatle..”
Američka vojska je zamijenila njemačku u svim ustanovama “gdje se zabavlja”. Orkestar Claude Abadiea i njegova truba Boris Vian manje-više posvud tjeraju pobjednika na ples. Major prati Borisa poput tjelohranitelja. Od jednog pijanog oficira kupuje američku uniformu i postrojava po gradu mladu vojsku gdje god stigne. Također je koristi prilikom pristupa u night­clubove. Kako mu je odijelo savršeno pristajalo, mnogi smatraju da je nadimak “Major” proizašao baš iz toga prerušavanja.
“Glavni štos nakon oslobođenja”, priča Claude Leon. “bio je odlazak na zabave na koje nismo bili pozvani. Na zabave sa glazbom “uživo” bili smo pozivani, pošto smo mi svirali. Međutim, tada se započelo sa zabavama bez orkestra, uz pomoć pick-up gramofona. Major bi se pojavio, i naravno, htjeli bi ga izbaciti kroz vrata. Onda, u znak osvete, on bi se zaletio prema pick-upu, zgrabio kutiju s iglama (jer je to bilo isključivo vrijeme ploča) i nesvjesno bi je progutao. Tu večer ili sutradan, vidjele bi se phono igle kako izviru sa svih strana iz Majorovog odijela.”
Jean Suyeux prisjeća se drugih detalja: “Da bi utjerao poštovanje u goste, Major bi izveo štos sa probijenim okom. Uvlačio bi dugačku iglu u oko, a asistentice bi ispuštale grozne krikove zaprepaštenja.”
Za Majora je ipak najslavnija večer kad je zajedno sa Vianom trebao svirati nacionalne himne, englesku, američku, rusku, francusku, i, kako to Claude Leon tvrdi “možda i kinesku”. U nastavku veli: “Već na početku nismo stvorili dobar dojam kada smo zapitali nije li ruska himna “Internacionala”, morali su nam podijeliti note itd... Jednom rječju, loš start. U nastavku sviramo našu muziku i to svim srcem, kao i obično, jer smo zbilja voljeli svirati u orkestru Claude Abadiea, za razliku od većine muzičara kojima je samo jedna stvar u glavi: što prije završiti i otići kući”.
Organizatori bijesno interveniraju: to nipošto nije glazba koju žele, naša glazba je glazba divljaka itd... I tako čitavu večer: incidenti pri svakoj izvedenoj stvari. Na koncu, oko 4 sata ujutro, bal je završen. Naš ugovor je osiguravao prijevoz kombijem do Pariza, vatrogasnim kombijem. Glavni organizator dolazi i veli nam: “Budući da ste bili tako neprijatni, ja vas ne vraćam kombijem.” Počinjemo se svađati. Boris intervenira i servira čovi tiradu hladnih, ali groznih kletvi; on to pogrešno shvaća i tura nam pod nos svoja odlikovanja, koja je pokupio za rata 1914-1918. U tom trenutku približava se Major i stručnim potezom prsta vadi svoje oko te viče: “A ovo ovdje? Mislite li da sam ga perorezom izvadio?” Istog trenutka, Major i stari ratnik padaju jedan drugome u zagrljaj, što nije prošlo bez poteškoća za Majora koji je ruci držao bocu bijeloga. Izgledalo je da će se sve dobro završiti, ali pale su još neke riječi, te na kraju moramo nazad u Pariz vlastitim snagama. Sniježilo je i pošli smo prema stanici držeći pod ruku mrtvo-pijanog Majora. Boris s jedne strane s trubom u ruci i svojom teškom kutijom na leđima, ja s druge. I odjednom na tom dugom putu, Boris zapanjeno konstatira: “Izgubili smo Majora!” Naime, u rukama smo držali samo rukav Majorovog kaputa. Vratili smo se i pronašli ga svom dužinom polegnutog na snijeg, kako spava poput djeteta. Iznova smo ga preuzeli i ostavili u prvoj kavani na koju smo naišli. Možda smo ga morali ostaviti u bolnici, ali za njega je kavana sigurno bila simpatičnije mjesto. Došavši u Pariz, primijetili smo da se ne možemo sjetiti o kojoj se kavani radi. Cijelo poslijepodne čekali smo novosti. Boris i ja smo se međusobno nazivali telefonom, zvali ostale članove benda, ali nitko nije ništa znao reći o tome gdje je Major. To iščekivanje potrajalo je tri ili četiri dana i odjednom, Major se pojavio sav sretan i ozaren, oduševljen svojom pustolovinom. Dirnuto je pričao o jednoj kokoši s rižom, koja je navodno bila nezaboravna. Ljudi iz kavane su ga prijatno primili, dali mu krevet, hranili ga i mazili. Boris je mnogo volio Majora. Bio je pogođen njegovom smrću, smrću pak dostojnom njega: prijeći preko balkona i izaći kroz prozor, za Majora se to nije moglo drugačije završiti.”
Naime, pod slabo osvjetljenim okolnostima, Major je poginuo “nesretnim slučajem« 7. siječnja 1948. Imao je naviku napustiti svoje domaćine skačući kroz prozor, penjući se na krov zgrade i spuštajući se niz fasadu uz pomoć konopa konfekcioniranog od posteljine iz kuće. Govorio je također o samoubojstvu kao o jednoj zamisli, i ne glupljoj od ostalih. Nikad nećemo saznati da li je 7. siječnja želio umrijeti, ili se jednostavno prepustio vježbanju u obliku konačnog leta.
Sve Majorove priče koje Boris Vian iznosi istinite su, istinite u onoj irealnosti u kojoj se Major prirodno osjećao, isto kao i Boris. Major nije utjecao na Borisa samo tako da ga je opskrbljavao anegdotama, riječima. Sam stil života bio je ono što je Boris kod njega najviše cijenio, kao i njegovo distanciranje od stereotipnosti i načina mišljenja naših suvremenika. Taj mladi slobodnjak, bogat, ljubazan, inteligentan i senzibilan, više se volio izgubiti u svom vlastitom delirijumu, ispunjenom lijepim curama i dobrim prijateljima, nego se podrediti svijetu čiju je groznu i tmurnu besmislenost već odavno bio sagledao.


SVJEDOČENJA


Svjedočenje Jacquesa Canettia o Borisu Vianu i Rock and Rollu

Jacques Canetti - Jednog dana, otišao sam u Ameriku zajedno s
Michelom Legrandom. Rock je tamo bio u procvatu. Nakon povratka, pustili smo Borisu par snimaka, on je odmah shvatio o čemu se radi i
smjesta započeo s pisanjem pjesama u istom stilu. Međutim, on je stvarao smiješne pjesme, ponekad čak i lakrdije, pa te rocks pjesme nisu dojmile mlađu publiku kojoj su bile namijenjene. Jer, mladi Ijudi žele da ih se uzima ozbiljno. Ponekad mi se čak čini da je Boris, sa svojim lakrdijskim pjesmama, možda i usporio širenje rocka po Francuskoj.
Noel Arnand u jednom tehničkom prikazu kojeg je redigirao, pokazao je kako američki rock može imati dva aspekta: senzualni, da ne bi otvoreno rekli erotski, i komični.
Jacques Canetti - Ali taj zadnji aspekt manje je važan.
Noel Arnand - Međutim, baš je na njemu Vian inzistirao.
Jacques Canetti - Da, zato što je bio bistar čovjek, koji je osjetio posprdnu stranu Rocka. Međutim, ploče sa komičnom tematikom uvijek lošije prolaze na tržištu od ploča sa standardnom tematikom. Boris je znao napraviti razliku između pjesama koje je pisao, ako ne po narudžbi, onda po mjeri pojedinih zvijezda Philipsa, koje bi bile u manjku repertoara i pjesama koje je sam pjevao u vlastitom tonu, i koje su sasvim dobro prolazile i bez muzike. One bi se mogle nazvati poemama bez i jedne dodirne točke sa zbrkom koju stvaraju pojedini autori mediokritetsklh refrena koji sebe smatraju Stephaneom Mallarmeom.


ALAIN GORAGUER


Upoznao sam Borisa Viana na početku svog bavljenja glazbom. Bio sam tada pianist Simone Alma koja je pjevala Vianove pjesme, pa smo se tako i sreli. Malo kasnije, zamolio me da ga pratim u pjevanju i naravno, pristao sam. Dosta brzo smo se zbližili dok na koncu nismo zajedno pošli na nekoliko turneja, što mi je omogućilo da ga pobliže upoznam.
Ići na turneju sa Vianom nije bio baš odmarajući posao, jer je imao težak karakter. Naprimjer, nepokoljebljivo je odbijao pitati milicionara za put koji je tražio. Tako smo se jednoga dana, krenuvši u Bruxelles, vrtili u krugu ne uspijevajući izaći iz tog prokletog Pariza...
Navečer, u trenutku izlaska na scenu, uvijek je bio veoma nervozan. Mijenjao se ovisno o reakcijama publike. Ali, u svakom slučaju, volio je kad bi bilo reakcija. Sjećam se, naprimjer, dosta neugodnih večeri, kad je Le Deserteur bio izrazito loše primljen. Tih večeri, bio bi očaran, isto toliko u potpunosti očaran kao kada bi postizao najveći uspjeh.
Među pjesmama koje smo zajedno napravili, neke su bile namijenjene određenom izvođaču kojemu bi kasnije nudili te pjesme. Često se dešavalo da budu odbijene, jer su Borisove riječi oštro napadale ovu ili onu instituciju našeg društva. Uglavnom, od njega se tražilo da tu i tamo izmijeni po koju riječ da se ne bi iritiralo svećenstvo ili zezala policija. I naravno, Boris bi iznova odlazio sa svojom netaknutom pjesmom pod rukom, jer nije ga zabavljalo pisanje konvencionalnih pjesama.
Vrlo često je bio ispred “mode”. Tako smo 1955. zajedno napisali veći broj “rocks” pjesama, za koje se nije moglo reći da su zastarjele.
Neke od njih producirao je Magali Noel. “Povrijedi me, Johnny” bila je tada najpoznatija. Ali, tu su još bile i “Rock malih kamenčića”. “Imali smo dvadeset godina” i “Pan-pan, poriluk i krumpir”, znamenita pjesma koju je interpretirao Maurice Chevaller.
Ustvari, započeli smo zajedno pisati pjesme čim smo se upoznali, u vrijeme kad ga nisam redovito pratio. Čini mi se da je jedna od prvih tih pjesama bila “Kućna Majstorstva”. Nakon toga je nastala “Java atomskih bombi”, “Trgovina na malo” i “Pijem”. Također smo napravili par luđačkih, isključivo za naše zadovoljstvo koje nitko nikad nije pjevao. To je slučaj sa “Kantatom noćnih rupa” koja traje sedam ili osam minuta i sa pjesmom “Moja majka je čuvar barijera”.


KRONIČAR


Na planu kojeg vidimo, Boris Vian je načinio jednu od svojih “Kronika Lažljivca”, namijenjenih časopisu Moderna Vremena. Taj lijepi projekt ostat će među njegovim spisima, što neće onemogućiti list France-Dimanche, uvijek na špici aktualnosti, da 19. siječnja 1974. upozna svoje čitatelje s onim što je Boris Vian predlagao u Modernim Vremenima, tj. da se (za časopis) načine mirisne korice: izgoreni kruh, bljuzgotina, Catleya od Renoira, mokar pas, međunožje nimfe i pazuha nakon oluje i jedno specijalno izdanje u obliku valjka toillette papira radi čitanja u WC-u...”
Pretpostavlja se da je pedantni novinar dobio tu informaciju direktno od Borisa Viana ili Anne-Marie Cazalis. Prihvaćena od Jean-Paul Sartra i komiteta redakcije revije, 12, svibnja 1946. objavljena je prva “Kronlka Lažljivca” u broju 9 časopisa Moderna Vremena. Boris je zbog toga bio vrlo sretan. Održavao je vrlo prijateljske odnose sa Jean-Paul Sartrom, Simone de Beauvoir, Maurice Merleau-Pontyem, Jacques-Laurent Bostom i cjelokupnom redakcijom Modernih Vremena.
Simone de Beauvoir prisustvuje zabavama u Vianovoj kući i on joj daje savjete o popunjavanju jazz biblioteke. Sa Sartrom surađuje u raritetskom časopisu Jazz 47. Kod Viana će Albert Camus dosta nezgodno provesti (opisano u poglavlju “Svjetski čovjek”). Osobni odnosi između Viana i Sartra kasnije će prestati (iz razloga koje ćemo pokušati odrediti u poglavlju “Građaninu”), ali ne smijemo zaboraviti da su Moderna Vremena u lipnju 1946. objavila priču Mravi, a u listopadu 1946. jedan značajan fragment Pjene Dana.
Izdane su četiri “Kronlke Lažljlvca” (br. 9, 10, 21, 26). Petu, koju je Alexandre Astruc postavljao na scenu, povukao je sam Vian. Lukave duše pretpostavljaju da su neslaganja nastala u samoj redakcijskoj ekipi, i to zbog tekstova koji su bili u suštinskom raskoraku s veoma ozbiljnim temama obrađivanih u tom listu, te da su integracijski elementi dali povjerenje Sartru i naveli Viana da se povuče. Mnogi svjedoci negiraju tu interpretaciju. Po njihovom Vian je dobrovoljno odlučio prestati s pisanjem svojih “Kronika”, ocjenjujući da postaju šablonske. Nakon toga se zapošljava kao kritičar u časopisu "Prijatelj umjetnosti" (Les Amis les Arts), ali se ni na tom mjestu ne zadržava dugo, a i razlozi zbog kojih je prihvatio to mjesto, bili su prvenstveno ekonomske prirode. Jedna stvar je sigurna; šetajući se njegovom biografijom, primjećujemo da se, uglavnom, dobrano klonio kritičarskog posla. Čitavog svog života osporavao je značenje kritike, odnosno, njegovim rječnikom rečeno - analize. “Ne može se napraviti dobar rad o onome što je netko drugi stvorio: to ostaje kritika. Kritika, to nije bajno. To je analiza. Jedan akt egocentrizma. To nije ljudski. Svi ti vršioci seciranja međusobno se gledaju kroz djelo koje su obradili; kada sve flno unište, stvar biva poput vode bistra i oni se u potpunosti vide i razgledaju. Sartrovi predgovori Genetovih djela, to je imaginarna priča Santa pederasta... U biti, smiješno je to; svi su oni PROTIV literature, jer se boje. Žele shvatiti. A shvaćaju samo u razdvojenim dijelovima. Onda razbijaju da bi shvatili. I naravno, ništa ne ostaje”.
(zabilješka nastala 2. prosinca 1951)


GURMAN


U godinama koje su slijedile nakon oslobođenja, ono što se tada nazivalo “opskrbom” tek se sitnim koracima udaljavalo od tzv. “nestašice” i gladi, koja je vladala za vrijeme nacističke okupacije. Boris Vian - svi svjedoci se u tome slažu - bio je obdaren proždrljivim apetitom, i muzika - iako mu je podarivala američke uštipke triput tjedno - nije mu bila dovoljna; trebao mu je temeljac, a temeljac je bio rijetkost. Claude Leonu, s kojim je zajednički dljelio probleme “opskrbe”, Boris je jednog dana rekao: “Riješio sam problem. Uzmem jedan veliki lonac, nalijem vodu, dodam sirovo povrće i meso, te kuham. Kad je skuhano, to pojedemo, a u onu vodu nanovo stavljamo povrće i meso i tako tokom čitave sedmice. To je preplatnička čorba, u smislu da traje čitav tjedan”.
Ne treba misliti da Boris nije bio gurman, nadodaje Claude Leon. Naravno, nas neće dotaknuti niti tračak takve sumnje; samo je jedan gurman mogao nanovo uvesti u modu likvidne soseve, tajnu visoke kuhinje. Boris je Clauda Leona uputio u radosti “Couffea”, najrafiranijih i znalačkih kuharica (Le Livre de Cuisine par Jules Goufte, Hachette, 1867). Već sama činjenica da je Gouffe bio “prvi oficir kuhinje” u Jockey-Clubu, oduševljavala je Viana. Od mnogih stvari koje je cijenio kod “Gouffea”, najviše se divio preciznosti doziranja. Dok se u većini kuharica upotrebljavaju neodređeni termini (stavite malo ovoga, malo onoga), Gouffe vam kaže: stavite tri grama soli, osamnaest grama kima, jedan centilitar vina, kilogram i 600 grama tjestenine itd. Recepti su naučni. “Gouffe” je u Borisu pobuđivao “inženjera”, obuzetog strogim proračunima.
Janjeći paprikaš u Gouffeovoj obradi, kao i pita od jabuka napravljena na majstorov način, bili su česti gosti Vianovog stola. Međutim, od svih genijalnih jela, izumljenih ili usavršenih od strane Gouffaa, Borisovo najdraže jelo je bez sumnje bila hladna govedina. Baš to jelo se služilo za svečanim ručkom prilikom njegovog vjenčanja, posluženo na ogromnoj i dubokoj tacni ispunjenoj od vrha do dna.
Boris je organizirao isključivo nepresušne gozbe. Zabava, duha ili čula, kod njega je uvijek morala biti konstantno na vrhuncu, a Gouffe je model, pokretač i simbol bogate i delikatne gozbe. Nicolas iz “Pjene Dana” posjeduje nenadmašnu referancu: on je “Gouffeov učenik” i nosi pulover visokog okovratnika na kojem se nalazi nacrtani “losos a la Chambord”, onakav kakav se pojavljuje na 607. strani Gouffeove kuharice. U “Jeseni u Pekingu” posilni profesor Mangemancha (Jedirukava op. a.) čita “jednu dobru knjigu”, “Život Jules Gouffea” Jacquesa Lustalota (Majora) i Nicolasa (očito Nicolasa iz Pjene dana).
Američka književnost, koja nas je četiri godine frustrirala, nahrupila je konačno na police knjižara. Prevađalo se i ono najbolje i ono najgore. Svaki izdavač želio je imati svoj crni bestseller (sa crncima to je izgledalo još crnije). Vian se priključuje valu i stavlja mu se na čelo: u studenome 1946. u Edition du Scorpion koju uređuje Jean d'Halluin, brat Zozo d'Halluina, muzičara iz orkestra Claude Abadie, izlazi “J'irai cracher sur vos Tombes” Vernona Sullivana, u prijevodu s američkog Borisa Viana, Knjigu tuži 'Udruženje za socijalnu i moralnu akciju' zbog uvrede koju je nanijela moralu, a uspjeh joj donosi slučaj ubistva mlade žene koju je zadavio ljubavnik u hotelskoj sobi gdje je policija na stolu našla jedan primjerak otvoren na stranici koja je mogla inspirirati zločin. Boris će na kraju priznati autorstvo te i još jedne, također proskribirane knjige: “Les Morts ont tous la meme peau” kojoj na gornjem kolažu poslijednju počast odaju Jean­Paul Sartre, Jean Cocteau i Juliette Greco. Na suđenju je o moralnosti knjige svjedočio i državni savjetnik Georges Huisman, ali Boris je svejedno kažnjen sa 100 000 F globe, a zabrana dvaju romana se potvrđuje. U međuvremenu će izaći još dva druga “Sullivanova” romana: “Et on tuera tous les affreux” (1948) i “Elles se rendent pas compte” (1950) koji će, međutim, pravdu ostaviti indiferentnom.


SVJETSKI ČOVJEK


U svojim poznanstvima, Boris će prakticirati princip potpune slobode: nije vodio računa o renomeu ili moći onih s kojima je dolazio u kontakt. Uspjeh postignut organiziranjem zabava u domaćinstvu Vianovih, samo potvrduje da se takav stav ljudima sviđao. Zabave su imale naziv “torta zabave” zbog velike količine kolača koje je pekla Michelle Vian, uz pomoć svojih gostiju. Pili su se opasni kokteli na bazi Gloria mlijeka. Koktel je bio u modi i Boris je poznavao čitavu seriju recepata, sve jedan opasniji od drugog. Uz one na bazi mlijeka Gloria pomiješanih s vermutom i ginom, te s kuhanim vinima, također je postojala “Treskavica” s jagodama (liker od jagoda, plus neki Ijuti alkohol), Bijeli Tigar (baccardi, a umjesto vode prošek), te na koncu najstrašniji, Duga: deset alkohola koji se ne miješaju: liker od crnog ribizla, menta, sirupi, rum, sve u jednoj velikoj čaši sa slamkom. Učinak, uzevši u obzir sastav mješavine, bio je trenutačan i zagarantiran. Najbanalnija mješavina tog doba bio je rum sa coca-colom. Zbilja se svašta miješalo.
Boris je mnogo volio primati. Claude Leon veli: “Pjevalo se, plesalo i raspravljalo, o svemu i ničemu poimenice. Ponekad, kao što se to desilo 12. prosinca 1946, politika i filozofija bi se izmiješala, a ton izmijenio. Tog je dana predmet diskusije bila Merleau-Pontyeva knjiga Humanizam i teror, za koju je Sartre rekao da je imala velik utjecaj na razvoj njegove političke misli.
Sartre je izjavio “Znamo da je Marleauova knjiga svuda načinila velik skandal. Komunisti su je gadili, ali s naše desne strane, pogotovo s nje, bio je to pravi urnebes”.
Jedna rečenica je kresnula varnicu. U Merleauovoj psihi ona je osvijetlila stanovište da se zabrinuta i ugrožena društva zbijaju oko jedne revolucije. Svi su u tome vidjeli stav koji osuđuje svaku opoziciju Staljinu. Merleau je u nekoliko dana postao čovjek s nožem među zubima...
 Jedne večeri kod Borisa, Camus je napao Merleaua i prigovorio mu što opravdava procese (u SSSR-u iz 1936). Bilo je to strašno. Još ih vidim, Camus revoltiran, Merleau-Ponty pristojan i krut, pomalo blijed, jedan koji si dopušta, a drugi se brani od agresivnih napada. Odjednom, Camus se okrenuo i izašao. Potrčao sam za njim praćen Jacques Bostom i sustigli smo ga u jednoj pustoj ulici; pokušao sam kako-tako objasniti Merleauvu misao (oko čega se on nije htio potruditi), a jedini rezultat bio je taj što smo se rastali potreseni; moralo je proći više od šest mjeseci, jedan slučajan susret da bi se iznova zbližili. To mi je vrlo neprijatna uspomena, glupe li zamisli ponuditi svoje bajne usluge! Istina je: bio sam orijentiran desno od Merleaua, a lijevo od Camusa; crnog li humora pokušati biti pomiritelj između dva prijatelja koji će mi se malo kasnije oba zamjeriti, i koji su obojica mrtvi, nepomireni.
Malo kasnije, i Boris Vian ih je pokušao pomiriti, i to u vezi s jednim projektom do kojeg mu je bilo veoma stalo. Želio je da Jean-Paul Sartre ima svoj kip u Parizu. Naravno, nije uspio ni u jednom, ni u drugom, ali to možda nije ni važno, jer torte su (barem po Claude Leonovom sudu) ipak bile najvažnije. Njegov zaključak je glasio: “Veliki događaji za filozofiju nisu obavezno i veliki događaji za torte zabave".

noel arnaud