intermezzzo

Jutros smo stigli i nismo bili lijepo dočekani, jer nije bilo nikoga na plaži osim gomile mrtvih tipova ili gomile komada od tipova, tenkova i uništenih kamiona. Meci su stizali sa svih strana i takve mi gužve.ne pričinjavaju nikakvo zadovoljstvo. Skočili smo u vodu, ali je ona bila dublja no što je na prvi pogled izgledalo i pokliznuo sam se na neku konzervu. Tipu koji je bio točno iza mene, neki nadolazeći kuršum raznio je tri četvrt lica i sačuvao sam konzervu za uspomenu. Stavio sam komade njegovog lica u svoj šljem i dao mu ih, a on je otišao da ga dotjeraju, ali izgleda da je krenuo pogrešnim smjerom jer je ušao u vodu dublje no što se može hodati i ne vjerujem da se na dnu vidi dovoljno dobro da se ne izgubi.

Tada sam potrčao u dobrom pravcu i stigao baš na vrijeme da pokupim nečiju nogu u lice. Pokušao sam se izvikati na tog tipa, ali je mina od njega ostavila samo neupotrebljive komade, tako da sam zanemario njegov potez i produžio.

Desetak metara dalje, pridružio sam se trojici momaka iza jednog betonskog bloka, koji su pucali na rub nekog zida malo iznad nas. Bili su oznojeni i mokri od mora i pošto sam bio poput njih, također sam kleknuo i pucao. Poručnik se vratio, držao se za glavu i tekla mu je krv iz ustiju. Nije izgledao previše zadovoljan i ubrzo se ispružio po pijesku, otvorenih ustiju, s rukama prema naprijed. Mora da je sasvim dobro zagadio pijesak. Bio je to jedan od rijetkih kutaka koji su još bili čisti.

Za to vrijeme, naš nasukani brod je prvo izgledao sasvim idiotski, a zatim uopće nije više izgledao kao brod jer su ga pogodila dva projektila. To mi se nije svidjelo zato što su u njemu ostala još dvojica mojih prijatelja s mecima koje su pokupili dižući se pred skok. Potapšao sam po leđima trojicu koji su pucali skupa sa mnom i rekao im: “Hajde, idemo”. Naravno, propustio sam ih ispred sebe i upalilo mi je, jer su prvoga i drugoga skinula dvojica koji su nas rešetali i ostao je samo jedan ispred mene, jadničak, nije imao sreće, jer čim se riješio najzločestijeg, onaj drugi je imao točno toliko vremena da ga ubije prije nego što sam se ja pobrinuo za njega.

Ta dva govnara iza zida imala su mitraljez i gomilu metaka, Uperio sam ga u suprotnom smjeru i pripucao, ali sam brzo prestao, jer mi je smetalo ušima, a i stoga što se zaglavio. Mora da su napravljeni tako da ne pucaju u pogrešnom pravcu.

Tu sam bio relativno miran. S vrha plaže, moglo se uživati u pogledu. Na moru se dimilo na sve strane i voda je letjela visoko uvis. Vidjele su se i munje salvi velikih oklopnjača i njihovi projektili su prelijetali iznad glava, popraćeni čudnim muklim zvukom, poput zvučnih cilindara dubokog tona, iskovanih u zraku.

Stigao je kapetan. Ostalo nas je jedanaest. Rekao je da to nije baš mnogo, ali da ćemo se, i tako nekako snaći. Kasnije, su pristigli drugi. Začas nas je natjerao da kopamo rovove; za spavanje, mislio sam, ali ne, trebalo je da udem u njih i nastavimo s pucnjavom.

Srećom, raščišćavalo se. Sada su pristizale velike skupine iz brodova, ali ribe su im klizile između nogu, radi osvete za sav taj nered i većina je padala u vodu i ustajala urlajući poput izgubljenika. Neki. i nisu ustajali i odlazili su plutajući sa valovima i kapetan nam je smjesta naredio da, napredujući iza tenka, neutraliziramo mitraljesko gnijezdo koje je iznova počelo tući. Stali smo iza tenka. Ja posljednji, jer nemam baš povjerenja u kočnice tih čuda.

Ipak je lakše hodati iza nekog tenka, jer nema potrebe da se zapetljavate u bodljikave žice, a i kolci sami padaju. Međutim, ne volim način na koji pretvara u kašu leševe; popraćen jednom vrstom zvuka kojeg se dosta teško prisjetiti - u trenutku kada ga čujete, poprlično je svojstven. Nakon tri minute tenk je naletio na minu i počeo gorjeti. Dvojica nisu uspjela izići a treći je uspio, ali ostala mu je jedna noga u tenku i ne znam da li je to primijetio prije nego što je umro. Pa ipak, njegova dva projektila su već bila pala na mitraljesko gnijezdo, razbivši jaja, i čove, također. Oni koji su se iskrcavali, osjetili su poboljšanje, ali je tada jedna protutenkovska baterija, dočekavši svoj red, počela pucati i najmanje dvadeset komada palo je u vodu. Ja, ja sam legao potrbuške. Sa svog mjesta, kada bih se malo nagnuo, vidio sam ih kako pucaju. Karoserija gorućeg tenka me pomalo štitila i pažljivo sam nanišanio. Nišandžija je pao jako se uvijajući, mora da sam prenisko raspalio, ali nisam imao vremena da ga dokrajčim, jer je trebalo prvo skinuti drugu dvojicu. Namučio sam se, ali me buka gorućeg tenka štitila da ih ne čujem kako se deru - i trećeg sam loše ubio. Što se ostalog tiče i dalje je eksplodiralo na sve strane i dimilo se. Dobro sam protrljao oči, jer me smetao znoj i kapetan se vratio. Koristio se samo svojom lijevom rukom. “Možete li mi omotati desnu ruku vrlo čvrsto uz tijelo?” Rekao sam da mogu i počeo ga omotavati i zamotavati zavojima i onda je on odskočio s tla s obje noge istovremeno i pao po meni jer mu je sletila granata iza leđa. Odmah se ukočio, izgleda da se to dešava kad čovjek umire vrlo umoran. U svakom slučaju, bilo je lakše, skinuti ga sa sebe. Tada mora da sam zaspao i kad sam se probudio, buka je dopirala iz veče udaljenosti, a jedan od onih tipova sa crvenim križevima oko šljema točio mi je kavu.

II.

Kasnije, pošli smo prema unutrašnjosti i pokušali primijeniti u praksi savjete instruktora i stvari koje smo naučlii na manevrima. Mikeov džip se maločas vratio. Fred je upravljao, a Mike je bio u dva dijela, s Mikeom su naletjeli na razapetu željeznu sajlu. Upravo smo montirali na ostala vozila, čelična sječiva sprijeda, jer je bilo isuviše vruće voziti se s dignutim vjetrobranima. I dalje se puca na sve strane i neprestano se smjenjujemo u patrolama. Mislim da smo malo prebrzo napredovali i teško održavamo vezu sa opskrbljivanjem. Razlupali su nam najmanje devet tenkova od jutros i desila se jedna dobra zgoda: bacač nekog tipa poletio je zajedno s raketom i ostao mu zakačen za uprtače. Tip je pričekao de se popne na četrdeset metara i spustio se padobranom. Mislim da ćemo biti prisiljeni tražiti pojačanje, jar sam upravo ćuo buku velike sječe, mora da su nam odsjekli pozadinu..

III.

… Ovo me podsjeća na događaje od prije šest mjeseci; kad su nas također odsjekli od pozadine. Mora da smo u ovom času potpuno opkoljeni, ali to više nije važno. Na svu sreću, imamo što jesti, a ima i municije. Moramo se smjenjivati svaka dva sata na straži i postaje zamorno. Oni drugi uzimaju uniforme naših tipova koje su zaboravili i oblače se poput nas te treba biti oprezan. Uz sve to; nemamo više struje i dobivamo projektile po faci sa sve četiri strane istovremeno. Zasada; trudimo se iznova uspostaviti vezu s pozadinom, moraju nam poslati avione; ostajemo bez cigareta. Vani se čuje neka buka, mora da se nešto sprema, više nemamo vremena niti za stezanje šljema.

IV.

Nešto se zaista spremalo. Četiri tenka stigla su skoro do nas. Prvog sam vidio izlazeći i smjesta se zaustavio: Neka granata mu je uništila jednu od gusjenica koje se omotala uz groznu metalnu škripu, ali se tenkovski top nije tako lako dao smesti. Uzeli smo bacač plamena: ono što u tom sistemu ne štima jest to da prvo treba prerezati tenkovsku kupolu, pa tek onda upotrijebiti bacač, jer u protivnom, tenk puca (poput kestenja) i tipovi unutra su loše skuhani. Utroje; išli smo rastvoriti kupolu pilom za metal, ali su nadolazila druga dva tenka i trebalo ga je dignuti u zrak bez rastvaranja. Drugi je također odletio, a treći je napravio polukrug; ali je to bila varka jer je krenuo unatrag; isto tako nas je začudilo što puca po tipovima koji ga prate. Kao rođendanski poklon poslao nam je dvanaest projektila od 88 mm, trebat će popraviti kuću želimo li je opet koristiti, ali brže će ići odaberemo li neku drugu. Na koncu smo se riješili tog trećeg tenka napunivši bacač prahom za kašljanje i oni unutra su toliko izlupali glave po oklopu da smo izvukli samo leševe. Jedino je vozač kao nešto malo bio živ, ali je zaglavio glavu u upravljač ne mogavši je izvuči pa smo; umjesto da oštetimo tenk koji je bio netaknut, tipu odsjekli glavu. Iza tenkova dovukli su se motoristi s puškomitraljezima dižući vražju galamu, ali smo im došli na kraj uz pomoć jedne stare kosilice. Za to vrijeme, još su nam po glavi pale neke bombe,pa čak i jedan avion kojeg je skinula naša PZO, naravno slučajno, jer se u principu pucalo po tenkovima.Iz društva smo izgubili Simona,Mortona,Bucka I P.C.-a… ali ostali su nam drugi. I jedna Simonova ruka.

I dalje opkoljeni. Sad već dva dana kiši bez prestanka. Krov ima samo svaki drugi crijep, ali kapi padaju točno tamo gdje treba i nismo nešto mokri. Pojma nemamo koliko će ovo još trajati. I dalje patrola, ali dosta je teško gledati kroz periskop bez prethodnog treninga i naporno je ostati pod blatom duže od četvrt sata. Jučer smo sreli neku drugu patrolu. Nismo znali da li su u pitanju naši ili oni prijeko, ali nismo ništa riskirali jer je ispod blata nemoguće bilo koga povrijediti; puške same eksplodiraju. Sve smo pokušali da bi se riješili tog blata. Posuli smo benzin po njemu, goreći se stvrdne, ali si kasnije ispečete noge prelazeći ga. Pravo rješenje se sastoji u kopanju do tvrde zemlje, ali je još teže patrolirati po tvrdoj zemlji nego u blatu. Na kraju ćemo se kako-tako prilagoditi. Nezgodno je to što blata ima toliko da se javljaju plime. Zasada, može se nekako, a to, to će biti gadno.

Vl.

Jutros mi se desila jedna gadna stvar. Bio sam ispred hangara iza baraka i pripremao neku dobru šalu dvojici tipova koji su se vrlo dobro vidjeli dvogledom dok su nas pokušavali otkriti. I uzeo sam jedan bestrzajni od 81 mm i spremao ga u dječja kolica, a Johnny se trebao prerušiti u seljanku i gurati ga, ali prvo mi je bestrzajac pao na nogu, ali, to, to nije ništa prema onom što mi se ovih dana stalno dešavalo, ali tada - hitac je poletio dok sam se ja valjao držeći se za nogu i raznio je jednu od onih sprava s krilcima na drugom katu, točno ispod kapetanovog pijanina koji je u tom trenutku svirao Jada. Sve je to diglo vražju buku, pijanino je razrušen, ali najnezgodnije je to što kapetanu nije bilo ništa, u svakom slučaju ništa dovoljno ozbiljno da ga spriječi da žestoko raspali. Na svu sreću, točno nakon toga u sobu je doletio i jedan od 88 mm. Kapetan se nije sjetio da smo primijećeni uz pomoć dima prvog hica i zahvalio mi se govoreći da sam mu spasio život primoravši ga da siđe, što se mene tiče, to više nije imalo nikakvog značenja, zbog mojih slomljenih zubiju i zato što su sve te njegove boce bile baš ispod pijanina.

Sve nas više i više opkoljavaju. Obrušava se po nama bez prestanka. Srećom, vrijeme se proljepšava, od ukupno dvanaest kiši samo devet sati dnevno. Za mjesec dana možemo računati na pojačanje avionima. Ostaje nam hrane za još tri dana.

VII.

Avioni nam napokon počinju bacati neka čuda padobranom: Bio sam razočaran otvorivši prvi paket. U njemu je bila gomila lijekova. Zamijenio sam ih s liječnikom za dvije table čokolade od lješnjaka, one prave, ne ove svinjarije iz sljedovanja, te za pola pljoske konjaka, ali je on to nadoknadio sredivši mi skršenu nogu. Morao sam mu vratiti konjak. Bez toga, ovog bi časa imao samo jednu nogu. Gore iznad nas opet bruji, nastupa malo razvedravanje i opet nam šalju padobrane, ali ovog puta reklo bi se, tipove.

VIII.

Zbilja su to bili neki tipovi. Dvojica su zbilja komični. Izgleda da su čitav put proveli praveći judo zahvate, lupajući si šljive na oko, kotrljajući se ispod svih sjedišta. Iskočili su istovremeno i igrali se sjekući noževima konope svojih padobrana. Nažalost, vjetar ih je razdvojio, pa su bili primorani nastaviti pucanjem iz pušaka. Rijetko kad sam vidio tako dobre strijelce. Ovoga časa ih pokopavamo jer su pali s ipak malo prevelike visine.

IX.

Opkoljeni smo. Naši tenkovi su se vratili, oni tamo nisu izdržali udarac. Zbog svoje noge, nisam se mogao ozbiljno boriti, ali sam hrabrio društvo. Bilo je vrlo uzbudljivo. S prozora sam dobro vidio, i jučerašnji padobranci vraški su se dobro snalazili. Sada imam šal od padobranske svile, žuto-zeleni na smeđoj pozadini, koji se vrlo dobro slaže s bojom moje brade, ali ću se sutra obrijati radi liječničkog odsustva. Bio sam toliko uzbuđen da sam raspalio Johnnya ciglom po glavi kad je promašio jednog tamo i trenutačno imam još dva zuba manje. Ovaj rat škodi zubima.

Navika umrtvljuje osjećaje. Rekao sam to Hugetti - one imaju takva imena - plešući s njom u Centru crvenog križa, a ona je odgovorila: “Vi ste heroj”, ali nisam stigao pronaći odgovor jer me Mac potapšao po ramenu i morao sam mu je prepustiti. Ostale su loše pričale, a orkestar prebrzo svirao. Noga me još malo muči, ali za petnaest dana je gotovo, iznova krećemo. Nabacio sam se jednoj curi iz naših krajeva, ali je materijal uniforme; isuviše debela stvar, to također umrtvljuje osjećaje. Ima mnogo cura ovdje, razumiju ono što im se govori i crvenim zbog toga, ali se s njima ne da bog zna što učiniti. Izašao sam, smjesta pronašao druge, ali ne od iste vrste - pristupačnije, ali tu je petsto franaka minimum i to još zato što sam ranjen. Čudna stvar, te imaju njemački naglasak.

Kasnije, izgubio sam Maca i popio puno konjaka. Jutros, grozno me boli glava na mjestu po kojem me V.P. raspalio. Nemam više novca; jer sam na kraju kupio francuske cigarete od nekog engleskog oficira. Testirao sam ih. Upravo sam ih bacio, ogavna stvar. Bio je u pravu što ih se riješio.

XI.

Kada izlazite iz magazina Crvenog križa sa vrećicom sapuna, cigareta, slatkiša i časopisa, prate vas pogledom niz ulicu i ne shvaćam zašto, jer sigumo prodaju svoj konjak dovoljno skupo da si to mogu priuštiti, a ni žene im se baš ne poklanjaju. Noga mi je gotovo izliječena, ne vjerujem da ću ovdje još dugo ostati. Prodao sam cigarete da bih mogao malo izići i pokupio sam Maca, ali on ih lako ne ispušta. Postaje mi dosadno.

Večeras idem u kino sa Jacquelinom. Nju sam sreo jučer u klubu, ali mi se čini da nije naročito bistra, jer mi svaki put sklanja ruku i uopće se ne mrda dok pleše. Užasavam se ovih vojnika. Isuviše su razdrljani i ne postoje dvojica s istim uniformama. Napokon, ne preostaje ništa nego čekati večer.

XII.

Iznova ovdje. Sve u svemu, ipak smo se manje dosađivali u gradu. Napredujemo vrlo sporo. Svaki put kad završimo artiljerijske pripreme, pošaljemo patrolu i svaki put se po jedan iz patrole vraća udešen od nekog usamljenog strijelca. Tada iznova vršimo artiljerijske pripreme, šaljemo avione, oni sve unište, a dvije minute kasnije opet započinju pucati. U ovom trenutku pristižu avioni, po mojoj procjeni; njih sedamdeset i dva. To nisu baš neki veliki avioni, ali i selo je malo. Odavde, vide se bombe kako spiralno padaju i to stvara malu muklu buku s lijepim stupovima prašine. Iznova ćemo krenuti u napad, ali treba prvo poslati patrolu. Sretan kakav sam, idem i ja. Udaljenost je kilometar i pol i ne volim tako dugo hodati, ali u ovom ratu, nikad nam ne daju mogućnost izbora. Zbijamo se iza ruševina prvih kuća i mislim da od jednog kraja sela do drugog nema više niti jedne koja stoji uspravno. Čini se da nije ostalo ni puno stanovnika, a oni koje vidimo prave neke čudne face s obzirom na to da su ih uspjeli sačuvati, ali bi oni morali shvatiti da ne možemo riskirati gubitak ljudi kako bismo spasili njih i njihove kuće, u tri četvrtine slučajeva to su vrlo stare kuće, nimalo zanimljive. A osim toga, to je jedini način da se otarase onih drugih. To im je već jasnije, mada neki misle da to i nije jedini način. Napokon, to ih se tiče i možda im je bilo stalo do njihovih starih kuća, ali sada sigurno manje, uzevši u obzir stanje u kakvom su.

Nastavljamo patrolu. Opet smo posljednji, sigurnije je, a prvi je upravo upao u rupu od bombe punu vode. Izašao je iz nje sa šljemom punim pijavica. Izvukao je i jednu posve zabezeknutu ribu. Na povratku, Mac ju je naučio da se mazi i da voli žvake.

XIII.

Primio sam pismo od Jacqueline, mora da ga je dala nekom drugom tipu da ga pošalje jer se nalazi u jednoj od naših omotnica. Zbilja, čudna je to cura, ali vjerojatno sve cure imaju pomalo čudne ideje. Od jučer smo se malo povukli, ali jutros iznova napredujemo. Uvijek ista, posve uništena sela, sve me to oneraspoložuje. Pronašli smo posve nov radio aparat. Upravo ga isprobavaju, ali zbilja nisam siguran da se neka lampa može zamijeniti komadom svijeće. Izgleda da može: čujem kako svira Chattanooga, plesao sam je sa Jaequelinom malo prije odlaska. Mislim da ću joj odgovoriti budem li imao vremena. Sada je to Spike Jones: volim i tu muziku i volio bih da je sve ovo gotovo, te da mogu otići kupiti civilnu kravatu s plavim i žutim šarama.

XIV.

Za nekoliko trenutaka krećemo. Iznova smo vrlo blizu fronta i granate opet stižu. Kiši, nije previše hladno, džip dobro radi. Sići ćemo i nastaviti pješice. Izgleda da se počinje nazirati kraj, Ne znam po čemu oni to zaključuju, ali htio bih se što lakše izvuči iz svega ovoga. Još ima mjesta gdje se može žestoko nadrljati. Ne može se predvidjeti kako će to izgledati.

Za petnaest dana imam novo odsustvo i pisao sam Jacquelini da me čeka. Možda sam pogriješio što sam to uradio: čovjek se ne smije dati uloviti.

XV.

Još sam na mini. Jutros smo pošli u patroiu i hodao sam na začelju, kao i obično. Svi su prošli mimo, ali ja sam osjetio mali otkucaj pod nogom i odmah se na mjestu zaustavio. Eksplodiraju tek nakon što podignete nogu. Bacio sam ostalima ono što sam imao po džepovima i rekao im da otiđu. Posve sam sam. Trebao sam čekati da se vrate, ali sam im rekao da se ne vraćaju i mogao bih pokušati da se bacim na stomak, ali se grozim pri pomisli na život bez nogu... Saćuvao sam svoj notes i olovku. Bacit ću ih malo podalje prije no što premjestim nogu, i svakako trebam to uraditi jer mi je dosta ovog rata, a i zato što mi se u nozi stvaraju mravci.

updated 23.07.2010