::skraćena povijest jazza:: 2 (1)

 Današnji jazz znači određen broj imena, a nosilac svakog od tih imena  ima što reći, nešto novo što će doprinijeti zdanju koje gradi po malo;

tokom godina oko 1900, kad Buddy Bolden, truba, zove sve vjerne na bal jazza. Današnji jazz to je Erroll Garner, klavirist kojeg nije moguće imitirati i koji prilagođava taj znalački razmak desne na lijevu ruku stvorivši tako “swinguer”,neodoljive privlačnosti. Današnji jazz, to su svi oni koji od Garrya Mulligana do Milta Jacksona, od Johna Lewisa do Milesa Davisa svakim danom obogaćuju jazz novim zvukovima, neobjavljenim istraživanjima, nepoznatim ritmovima. Današnji jazz, to su budući geniji koji se možda rađaju danas, a koje će po rođenju ljuljati ova kolosalna masa rezultata, evolucije napora koje su udružile dvije rase; jer jazz, osim što je pasionirana, jest i zemaljska glazba: on pobuđuje isti nezainteresirani entuzijazam, isti žar, u svim zemljama svijeta; u tom je pogledu bez i, ekvivalenta u svijetu glazbe. I tu je možda njegova najveća slava; to znači biti iznad granica, veza milion možda naivnih duša, ali sigurno s puno dobre volje: i tako je kroz taj okrepljujući fenomen kojeg su stupidni kritičari nazivali »glazbom divljih« jazz prihvaćen, u čitavom svijetu jedina glazba koja nadilazi nacionalnosti i vjere, koja odbacuje predrasude jednim fantastičnim načinom opuštanja i veselja i koji jedini zaslužuje da ponese epitet civilizirane glazbe.

KAO ZAKLJUČAK I SAŽETAK  

Jazz je način muziciranja koji proizlazi iz asimilacije glazbenika jedne tradicije rođene iz zajedničkog doprinosa stvaralaca, začetih negdje između 1900. i današnjeg vremena, a materijaliziran je u obliku ploča i aranžmana.

Tko god želi otkriti zadovoljstvo koje ova glazba pruža, morat će se pozabaviti svime što je dosada stvoreno; bilo bi zaista čudno da nakon dugog slušanja ne doživi jednog dana šok kojeg su već osjetile stotine tisuća konvertita, a koji im pruža razlog življenja, tim više što ova glazba istovremeno razveseljava i tijelo i duh. U jazzu, kao i u slikarstvu i književnosti, ono najbolje nije pripovijedanje već otvaranje očiju i ušiju, moć poimanja. Jedina korist kritike, a ona nije zanemariva, jest upućivanje slušaoca na najuspješnijeg, odvraćajući ga tako od varljivog sjaja i imitacije... To je ono što smo mi nastojali ukratko učiniti; i potpuno je suvišno sve to zapamtiti, jer to je tisak i možete ga naći kad god zaželite. A sada, dragi slušaoci, imate uređaje…seansa počinje.

MALI JAZZ ZA SVE  

Otvorimo prozor prema kulisama diskografskih kuća: znate li da većina onih “umjetničkih” koji se danas nalaze u konkurentskim kućama, pripadaju gotovo u potpunosti istoj grupi amatera iz slavnih vremena početaka pariškog Hot Cluba? Tako su Charles Delaunay kod Voguea, Eddie Barclay pri istoj kući, Francois Postif kod Polydora, J.P. Guiter kod Pathea itd - te vaš sluga ovdje, svi ustvari bivši članovi jedne vrlo stare mafije koja je nekada sav džeparac trošila na Brodwayu ili u Music Shopu da bi po cijenu teške borbe pribavila zadnje ploče Lunceforda ili Armstronga. S obzirom da imamo dobro pamćenje, dobro se sjećamo da je novac bila rijetka stvar u toj dobi fanatizma: stoga smo prvi nastojali staviti na raspolaganje ploču pravog jazza slabo stojećim amaterima, dajući mu je za njegov novac zajedno sa serijom Jazz za sve.

Evo i nove etape u tom nastojanju: Petits jazz pour tous koji u obliku EP donosi koliko odlomaka iz velikog J.T.P. toliko i neobjavljenog materijala za svaki ukus.

A evo i jedne tajne izmakle iz samih usta te prijateljske konkurencije o kojoj smo gore govorili: serija zauzima mjesto prvotnog izbora i nalazi se na polici svih mojih odvratnih rivala... Mogu to reći, oni mi neće protivurječiti!

MAHALIA JACKSON

NAJVEĆA SVJETSKA PJEVAČICA RELIGIOZNIH PJESAMA AMERIČKIH CRNACA  

Mahalia Jackson, zaradila je naziv »Najveće pjevačice gospela na svijetu«, i taj naziv nije nasilno prisvojen. Gospel pjesma ili pjesma evanđelja jedan je od autentičnih izvora jazza. Transformacija tradicionalnih, religioznih protestanskih pjesama od strane američkih crnaca u jedan oblik potpuno nove umjetnosti pružila je mogućnost za rađanje interpretacija po načinu vrlo različitim od evropske religiozne glazbe, onakve kakvu poznajemo; no pogrešno bi bilo vidjeti u tome pomanjkanje poštovanja. To je jedan posve prirodni instinkt, povezan s nedostatkom klasične spoznaje koja je crnce uvela u negro spriritualizam, a oni, suprotno očekivanjima, unose neki žar, vjeru, sve što vrlo često nedostaje klasičnim izvođačima ovih često naivnih melodija, s jednostavnim i melodioznim temama koje se, da ne mogu bolje, prepuštaju mašti i ritmičkoj invenciji crne američke populacije.

Osim svojih izvođačkih oblika, odlika koju je njegovala tokom čitave svoje bogate karijere, Mahalia Jackson je dobila - od neba bez sumnje - dar koji je samo njoj svojstven; glas sasvim izuzetan, zadivljujuće čistoće i timbra, a koji na snimkama čuva svu toplinu i prisutnost. Unatoč napretku velikog povjerenja, neke umjetnike mikrofon izdaje i ne “prolazi” na ploču. To nikako nije slučaj Mahalie Jackson.

Mahalia Jackson je duboko religiozna. Iako je njen glas posebno stvoren za jazz i blues, ona je oduvijek odbijala napustiti područje »gospela«, a pod tim je podrazumijevala služenje Bogu kojem je poklonila svo povjerenje. Nije uopće važno da li je pred njom vjernik ili ateista; ni jedan ni drugi ne mogu a da ne podlegnu snažnim emocijama njene iskrenosti, a običan amater lijepe glazbe, čak ako i ne razumije riječi, bira dirnut do u dubinu srca jedinstvenim kvalitetama ove zaista velike umjetnice.

JOHNY MATHIS  

Nešto manje od godinu dana nakon objavljivanja svoje prve long-play ploče, Johny Mathis je na vrhu liste američkih bestselera, nude mu se uloge u filmovima u kojima pjeva pjesme koje se »uklapaju u ambijent«, broj njegovih obožavatelja svakim danom raste.

Njegova je karijera započela onog dana kad ga je otkrio jedan od najvažnijih umjetničkih direktora u SAD, George Avakian, nešto manje od tri tjedna nakon njegovih početnih nastupa u nekom mračnom klubu u San Franciscu. Nakon devet dana, Avakian je popustio pred navaljivanjima svoje prijateljice Helen Noga, vlasnice kluba, da bi se, desetog dana, nakon jedne večere u gradu, zaustavio nekoliko trenutaka u klubu. Uzalud je Avakian objašnjavao Helen Noga, neoborivom logikom, da jedan tako mlad i neiskusan pjevač ne može biti predmet zanimanja jedne velike diskografske kompanije, već pri drugoj pjesmi odluka je pala: potpisao je s Johnnyem ugovor.

Pet mjeseci kasnije, Avakian se vratio da bi slušao Johnnya. Sada je ovaj već postao “zreo” za snimanje. I Johnya su doveli u New York. Ubrzo je dobio angažman u »Blue Angel«. U lipnju 1957. Johnny je nastupio u show Eda Sullivana, jednog od najgledanijih na američkoj televiziji. Sada ga je poznavala cijela Amerika.

U seriji pjesama koje vam danas predstavljamo, Johnny razvija, s još većom perfekcijom u odnosu na svoje prve snimke, svu onu izvanrednu raznolikost izražaja koja mu pomaže da ponese publiku. On prelazi od najnježnije balade do najdinamičnijih tema »koje pustoše« scenom i tako pokazuje savršeno poznavanje suptilnih elemenata popularne šansone i jazza. Služeći se svojom izvanrednom tehnikom samo u onoj mjeri u kojoj se nešto može doprinijeti izvedenom djelu, Johnny Mathis dokazuje da njegova mladost nije handicap... od sada je on jednak najiskusnijima iz svog zanata.

LOUIS ARMSTRONG AND HIS HOT FIVE  

Louis Daniel Armstrong rodio se u New Orleansu (Louzijana) 4. srpnja 1900. Sasvim mlad svirao je u orkestru Bunka Johnsona i Kida Orya, nakon što je započeo s učenjem trube u popravnom domu, gdje se zatekao zbog nekog sitnog prekršaja. Dobivši nadimak Satchelmouth ili Satchmo (što bi otprilike značilo ševin poj), Armstrong je tako brzo savladao ovaj instrument da, kad je Joe Oliver, kralj roga, napustio New Orleans i otišao u Chicago, ovaj ga je zamijenio.Svirao je u raznim orkestrima New Orleansa. 1919. počeo je nastupati na rječnim brodovima Missisipija u orkestru Fatea Marablea. 1922. King Oliver ga je zaposlio da bude drugi rog u njegovom čuvenom Creole Jazz Band u Chicagu. Slijedeće godine Louis radi na svojim prvim snimkama s Oliverom, a onda ga 1924, napušta da bi se pridružio grupi Fletchera Hendersona u New Yorku. I od tog trenutka, Louis, već slavan u jazz krugovima, ne prestaje snimati u studijima pod svojim imenom i nastupati u najpoznatijim orkestrima. 1927. osniva svoju vlastitu grupu, i nekako od tog datuma njegova popularnost počinje dobivati svjetske razmjere. Otada pa nadalje sve se više širi, a broj njegovih obožavatelja povećava se onako kako si samo jedan jazz umjetnik poželjeti može.

Armstrong je svojim stilom obilježio gotovo sve trubače,svoje generacije. Iz tog je instrumenta izvlačio boju, zvonkost, volumen što nitko prije njega nije uspio dobiti. Uz pomoć ploča možemo slijediti evoluciju njegove svirke od samog početka. Ta se svirka pročišćavala usporedo s Louisovim sazrijevanjem tako svojstvenim stvaraocima. Imao je nebrojene turneje izvan Amerike odakle je prenosio ushićenje zadivljenog mnoštva.

Snimke koje predstavljamo napravljene su izmedu 1925. i 1927. godine. Glazbenici koji se na njima pojavljuju nikad nisu sačinjavali neki stalan orkestar, već ono što se zove grupa za studio. To su Louis Armstrong (truba i rog), Johnny Dodds (klarinet), Kid Ory (trombon), Lil Hardin (klavir) i John Saint-Cyr (bendžo). Johny Dodds kojeg danas više nema, oduvijek je bio smatran stručnjakom za New Orleans stil sviranja klarineta. Lil Hardin koja je trebala postati supruga Louisa Armstronga, danas rastavljena, dobro je poznata francuskoj publici, jer već dugo boravi u Parizu.

Deset selekcija koje sačinjavaju ovu kikrobrazdu ne trebaju komentara. One se ubrajaju u djela koje kritičari neosporno i bez iznimke ubrajaju u klasiku jazza. One sačinjavaju kamen temeljac svake ozbiljne diskoteke i upravo vam zato savjetujemo da ih pažljivo poslušate.

COUNT BASIE  

            Count Basie rođen je u kolovozu 1906. u Redbanku, New Jersey. Klavir je naučio u ranoj mladosti, a odmah po završetku studija nastupio je u raznim grupama prije nego što se ustalio negdje oko 1930, u gradu Kansas City. Najprije ga je angažirao Walter Page, zatim Bennioe Moten kojem je nešto kasnije posvetio jednu od svojih kompozicija. 1935. osniva svoju prvu grupu u kojoj se nalaze poimence trubač Buck Clayton, bubnjar Joe Jones i tenor saksofon Lester Young, koji je svojim stilom obilježio čitavu tadašnju generaciju jazz glazbenika. U jesen 1936, orkestar Counta Basiea počinje bivati sve poznatiji i sve cjenjeniji od jazz amatera. I od tada on ne prestaje biti medu najboljima, stvorivši stil jedne velike grupe,nevjerojatno karakteristične. Njegov orkestar kojeg su neki kritičari usporedili s energetskom centralom (Powerhouse), imao je uvijek najbolje ritmičke sekcije u povijesti jazza, posebno ubrojivši u svoje redove gitaristu Freddya Greena koji se i sada tamo nalazi. Stil Counta Basiea poseban je i prepoznatljiv. Izgleda da se malo služi lijevom rukom, dok desnom, i jednim udarnim stilom, nabacuje pojedine note, mali arpedžo, s akordima koji kao da predstavljaju orkestar sa solistima. Njegovi aranžeri koji su zapanjujuće prilagođeni stilu orkestralnih glazbenika (od kojih su neki i sami aranžeri) uveli su ritmičkim formulama (riffs), koji se izvodi uz puno swinga i neodoljivo pjeva.

Deset komada koje ovdje predstavljamo datiraju od studenog 1939, i ožujka 1940. Oni daju jednu predstavu o orkestru u trenutku njegove karijere kojeg su mnogi kritičari okarakterizirali kao vrhunac. Tu možemo naveliko čuti Lestera Younga, a od ostalih izvođača, imena velikih solista poput Hanya Edisona i Dickya Wellsa, samo da citiramo one koji to još nisu bili. I sada, uključite kontakt, »tvornica« će se sama pokrenuti.  

   SARAH VAUGHAN

   East of the Sun

Mean to Me

It Might as Well be Spring

Can't Get Out of this Mood  

Sarah Vaughan je jedina obojena američka pjevačica koju stavljaju u isti rang s pjevačicom Ellom Fitzgerald, koja posjeduje ono što se ne može imitirati. To je njena vrijednost. U jednom posve različitom stilu, kojeg izvanredno ističe kao i s izuzetnim »feelingom« za moderni jazz, Sarah Vaughan izvodi četiri »klasika« jazza uz pratnju jednog od najčuvenijih trubača jazza, Milesa Davisa osobno.

Sastav je dakle sljedeći:

Miles Davis (truba), Benny Green (trombon), Tony Scott (klarinet), Buddy Johnson (tenor sax), Billy Taylor (bas), J.C.Heard (drums). Za klavirom, Jimmy Jones, te Mundell Lowe ili Freddie Greene uz gitaru.