::drencula::

(iz dnevnika davida bensona)

prevela: daria marjanović

(iz knjige Ecrite Pornographiques, Christian Bourgole,Paris 1980.)

Boris Vian mnogo je radio na Drenculi, djelu kojemu ne možemo sa sigurnošću odrediti datum nastanka. Postoje tri otipkane verzije teksta i u sve tri su unesene Vijanove ispravke, najčešće u domeni forme: ponavljanja ili izostavljanja pojedinih riječi, drugačiji izrazi ili pojačane slike (tako vatra koja “potmulo gori” na početku samo “veselo pucketa”; osoba koja mu “predano gricka udo” prije toga mu je sisala spolovilo; “mekani tjesnac” što ga njegova muškost osvaja bio je tek “sklonište”; stidnica se prometnula u kalež, a potom u tijesak). Valjalo bi još samo utvrditi nije li ovdje pitanje forme kao i uvijek, ujedno i pitanje sadržaja. No, jedna bitna izmjena ostaje nerazjašnjena: pismo što ga David Benson nosi grofu Drenculi ovdje je anonimno, dok ga je u prvoj verziji napisao Smith, u drugoj također Smith, pa opet Smith, te Smithson, a spasonosna pomisao našeg junaka, po dolasku u dvorac, u prostrani ured u Londonu, sav obložen drvetom, u dvjema je verzijama zapravo bilo sjećanje na Smtha, Smitha,Smitha, te Smithsona. Uspoređivanjem sve tri verzije, a posebno proučavanjem uza­stopnih ispravki, uvjerili smo se da je ova najdorađenija, te zaključili da je možemo smatrati konačnom.

I. 

Prošlo je skoro sat vremena otkako se zatekoh u dvorcu grofa Dren­cule. Sam pogled na to zlokobno mjesto bijaše dovoljan da u mom srcu probudi najmračnije slutnje.

Grofovo se obitavalište uzdizalo u jednom od najneprohodnijih zaku­taka prostrane transilvanijske šume, koja na juriše prvih ogranka Karpata uzvraća paljbom crnih četa austrijskih borova i tisa prozirna lika; dvorac, na vrhu stjenovite litice, nadvisivaše dubok ponor, čijim je dnom hučao pjenovit potok.

Grof se bijaše obratio uredu odvjetnika, mog poslodavca u Londonu, s molbom da mu pošalje nekog od svojih zamjenika, kako bi, pisao je, doveo u red neke važne spise; u torbi sam nosio primjerak odgovora koji mu je imao potvrditi tko sam i jedino mi je taj listić bijela papira barem malo razgonio zebnju.

Naime, otkako prije jednog sata prijeđoh prag tog hladnog zdanja od siva kamena, nijedna se prilika ne ukaza mom pogledu. Samo je nekoliko slijepih miševa ćudljivo kružilo zrakom, ispunjavajući neugodnim cičanjem teški muk i tek mi je pomisao na moj prostrani ured u Londonu, sav obložen drvetom, uspjela vratiti samopouzdanje.

Obilazeći puste dvorane, jednu za drugom, naposljetku ipak otkrih, stiješnjenu iza četverokutne kule na sjevemoj strani, sobu u kojoj je pot­mulo gorjela vatra. Porukom ostavljenom na stolu, pokraj raskošna obro­ka, kućevlasnik me obavještavao da je prije nekoliko dana otišao u lov, uz ispriku zbog tako neuljudna dočeka, moleći me da se smjestim što bolje mogu u očekivanju njegova povratka.

Čudno, tajanstveni obrat ne samo da nije pojačao moj nemir, nego ga je, naprotiv, raspršio, te laka srca pristupih obilnoj večeri.

Potom, razodjenuvši se dokraja, jer je vrućina postala nesnosna, opru­žih se pored vatre na golemu kožu mrkog medvjeda koja je još uvijek čuvala tračak mirisa divljine, vjerojatno usljed primitivna postupka kakvim su je mogli obraditi ovdašnji brđani.

II.

Iz obamrlosti me trgnuo osjećaj gušenja i još neki, potpuno nepoznat osjećaj. Moja prošlost dobro odgojena mladića zacijelo me ne bijaše pripremila na takav doživljaj; i dok mi je nešto, rekao bih prilično teško, pritiskalo grudi, imao sam dojam da mi je cijelo spolovilo uronjeno u nekakvu toplu i izvanredno pokretljivu duplju, da iz tog novog podržaja crpi sve veću snagu, te poprima posve nenormalan obujam. Dolazeći malo-pomalo k sebi, opazih kako mi nos i usta pritišće nešto gipko i paperjasto; neobičan, ponešto omamljujući miris nadimao mi je nosnice, a kad podigoh ruku, napipah dvije glatke, svilenkaste kugle koje na dodir drhtnuše i neznatno se pridigoše; istog trena oćutjeh dotad neokušanu vlažnost na gornjoj usni, liznuh i jezik mi prodre kroz mesnatu, vrelu pukotinu koja se stade silno grčiti. Srkao sam slastan sok koji mi je sad curio u usta i utom shvatih da na meni leži neko tijelo, opruženo cijelom dužinom, ali sumitice, griskajući predano moje udo, dok mu ja s druge strane učtivo uzvraćah istom mjerom; ja, David Benson, brstio sam tako odredeni organ neznana stvora, osjećajući k tomu vrhunski užitak.

Ta me spoznaja snađe upravo u trenutku kad iz mene, ponesena silovitim ushićenjem, šiknu golema količina sperme, koja smjesta bi pro­gutana. Istodobno se ukrutiše stegna što mi stiskahu glavu; davao sam sve od sebe, uzastopce pružajući i povlačeći jezik što sam brže mogao. Htio sam do zadnje kapi ispiti tekućinu iz pobješnjela kaleža, rasplesana nad mojim usnama. Ni ruke mi nisu dangubile, već razmicahu od vrha do dna mirisnu brazdu po kojoj sam nosom tragao za nadražujućim miomirisima; a prsti su povremeno zalazili u neki drugi, znatno nepristu­pačniji otvor.

- Izgubljen sam, pomislih. Grof je vampir, a ova je osoba u njegovoj službi. Sad ću, eto, i sam postati vampir...

Nato ona spodoba malo jače gurnu stražnjicu prema mom nosu i spazih kako mi prema bradi juriša nešto golemo, kosmato i tvrdo. Opi­pavši ga, uvidjeh da iz njega strši krut i natečen ud koji se batrgao na sve strane, ne bi li se domogao mojih usta.

- Sanjam... mislio sam. Jedno biće ne može imati dva spolovila.

Međutim, kako snove treba iskoristiti za proširivanje iskustva, preda­doh se sisanju uda što sam bolje mogao, povlačeći jezik k nepcu, u nakani da obližem usjek medu dvjema polutkama glavića, jer poželjeh otići dokraja u ovim topografskim istraživanjima. Vampir se i dalje bavio mojim trbuhom sežući, ne znam kako, vjerojatno zahvaljujući mom nesvje­snom savijanju tijela, do njegova ruba, te ga je lizao šiljastim jezikom, pokretijivim poput zmijske glave; Na taj se dodir moj omekšali prut poče iznova napinjati.

Posljednji trzaj žile što sam je nezasitno potezao bijaše vjesnik napra­sne promjene i usta mi ispuni slasna sperma, kojoj prvotan okus proku­hana luga u pet-šest mlazova smijeni nježna aroma jelengljive. Prije no što sam stigao sve progutati, vampir se brzo okrenu i pripije usne mojima, nagrnuvši na desni i ždrijelo, ne bi li se dočepao pokojeg preostala vlakna. Dotle je moja muškost osvajala uzavreo, mekan tjesnac, a jedna se laka ruka našla na ulazu u čmar, nastojeći u njega uvući falus, još uvijek sramežljiv, ali svakim udarom sve čvršći, koji me do ludila bacao u najživlji i najneočekivariiji zanos.

Ulažući krajnje napore ne bih li povratio svijest, imao sam toliko vre­mena da još jednom pomislim kako je sve to samo san, jer se stidnica što se maloprije otvarala između anusa i testisa, sad smjestila iznad uda i ja nastavih uživati u njoj. Zvijer mi je lizala lice brzim i kratkim pokretima, kružeći jezikom oko očiju, ušiju i po sljepoočnicama, mjestima za koja nisam ni pomišljao da mogu biti tako osjetljiva. Obuzimala me želja da vidim tu spodobu, ali sam kroz svjetlost umiruće vatre jedva razaznavao tek poneki obris sjenke što se gubila u rumenoj tmini ugasla ognjišta.

No, ta razmišljanja prekide novi val naslade što me obuze i ja prosuh rijeku gustog soka na dno tijeska koji mi je stezao ud, u trenutku kad osjetih kako se vampirov također razlijeva u dubini moje utrobe. Ščepavši zgrčenim rukama šiijaste, tvrde grudi tako snažno da osjetih kako mi njihove bradavice probadaju kožu, onesvijestih se, iscrpljen tim silovitim i užasnim dojmovima.

Ovdje završava dnevnik Davida Bensona. Tih nekoliko stranica prona­đeno je pokraj njegova tijela, nedaleko od napuštenog dvorca Radzaganyi, u Mađarskoj. Davida Bensona dopola su proždrle divlje zvijeri, oborivši se, začudo, na donji dio njegova trbuha, koji su potpuno rastrgale: Lice mu je bilo prekriveno izmetom i mokraćom.