.....U životu je bitno donositi o svemu sudove a priori. Doista se čini da svjetina ima krivo i da su pojedinci svagda u pravu. Valja se čuvati da iz toga izvodimo pravila vladanja:
nije ih neophodno potrebno propisivati da bismo se po njima ravnali.
Postoje samo dvije stvari: ljubav s lijepim djevojkama, i to na sve moguće načine, i glazba New Orleansa ili Dukea Ellingtona.
Ostalo bi moralo iščeznuti, jer sve ostalo je ružno,
a ovih nekoliko dokaznih stranica što slijede, crpu svu svoju snagu iz činjenice da je pripovijest potpunoma istinita, zato što sam je izmislio od početka do kraja.
Njezino materijalno ostvarenje u užem smislu riječi temelji se bitno na projekciji zbilje, u ukošenoj i zagrijanoj atmosferi, na jedan nepravilno zatalasan referencijalan plan, koji predočava njezino iskrivljenje. Kao što se vidi, riječ je o postupku kojega se ne treba stidjeti, ako ga je uopće bilo....   ( PJENA DANA )
 

::bilješke o piscu::

Boris Vian (rođen 10. ožujka 1920. u Ville d'Avray) pisao je knjige. Među kojima i više romana. Bio je poznat. Također je i mrtav (23. lipnja 1959). Dakle, bio je. Bio je inženjer, pisac, trubač, slikar, kompozitor, pjevač i šansonjer, komičar, drvodjelac, stolar; novinar, pronalazač, mehaničar, esejist, prevodilac itd...

Bilo je vrlo malo stvari koje nije poznavao. Začuđivao je ljude i još ih začuđuje jer je za toliko malo vremena stvorio toliko lijepih stvari koje s vremenom samo dobijaju na vrijednosti. Najčešće spominjana rečenica mu je bila: “Toliko toga još valja napraviti”. Pred samu smrt, jedan prijatelj ga je opomenuo da grozno izgleda, te da bi trebao sve ostaviti na neko vrijeme i dobro se odmoriti.

- Kada imaš automobil čiji motor kašljuca, odgovorio mu je Boris, raspališ tri-četiri puta po gasu i sve štima.

- Da, replicirao je prijatelj, sve do dana kada karburator ne ispusti dušu. Tako je i bilo. Izdalo ga je srce koje se, po svjedočenju supruge Ursule, u trenucima krize, čulo i na jedan metar udaljenosti. Bez obzira na sve to, vodio je lijep život. Neprijatelja nije imao.

I on je volio. Život ponajviše. I trošio ga je. Ne samo jednog (to je za njega bilo premalo). Više njih. Velik broj paralelnih života koji, kada se sastave u cjelinu, sačinjavaju predivan životni mozaik stvaralaštva i radosti. Nije gubio vrijeme stojeći u redovima, služeći vojsku, čekajući da se nešto desi i pokrene. Sam je pokretao stvari, sve dok ga vlastiti pokretač nije ostavio na cijedilu, a nas uskratio za sve ono što bi nam Boris Vian još (od srca) poklonio.

(raymond queneau : "ali to nije sve" predgovor romana “vadisrce” )