S A D R Ž A J :

KONCERT NA BRIONIMA.............................................STRANA 5

SMIJEH, SAMO SLUŽBENO —  N. Brixy....................STRANA 8

NOVA ANKETA "GLOBUSA" — B.  Stošič........................STRANA 13

DUGOUHI EKSPORT — Z. Šurjak............................. STRANA 16

ZAKLETVA   DVADESETPETORICE  —   A. Vojinović....STRANA 18

SUPER-METROPOLA U DŽUNGLI — J. A................STRANA 25

PRIČA   O   SISAVCIMA   —  K. M,.........................STRANA 27

GOTOVO RASPAD SAVEZNIKA — P. Grieseabruch...STRANA 29

KIMONO:   I DA,  I  NE — L. Orwell....................STRANA 31

STARAC I ALEJA — Z. Jukić..............................STRANA 35

OPOJNE DROGE PUTUJU U NEW YORK........................STRANA 38

--------------

   Referatofobija i referatomanija

Dopustite, drugovi, da se s jednom stvari ipak ne složim. Čitam posljednjih nedjelja čitavu seriju referata, koreferata i diskusija sa kotarskih i općinskih konferencija Saveza komunista i Socijalističkog saveza. I moram priznati: desilo mi se možda prvi put da u ovoj eri konferencija nisam osjetio onaj napad referatofobije, koji se, htjeli mi ili ne htjeli sada to priznati, javljao vjerojatno u svima nama, s ovim ili onim simptomima, kronično u godišnje doba konferencija. Nije se javljao zato, Sto bismo bili protiv konferencija i što ne bismo priznavali njihovu potrebu i korisnost — a ako nismo protiv konferencija, nismo, znači, ni protiv referata, jer kako bi inače konferencija uopće mogla početi — već se javljao zato, što su svi ti referati, koji su označavali početak, ali i opći ton konferencija, bili toliko nepopravljivo jednaki, identični od početka do svršetka, da je slušanje ili čitanje jednoga već iscrpljivalo sav politički i društveni interes, a slušanje ili čitanje trećeg, petog ili sedmog već rađalo kronični napad referatofobije, prouzrokovan neumjerenim ponavljanjem identičnih rečenica. Ovaj put ne samo da se napad referatofobije nije pojavio zajedno s proljetnim konferencijama, nego bih, bar što se mene ti6e, .mogao čak govoriti o nekim prvim simptomima refera-tomanije, želje za čitanjem referata, koja dolazi kao i apetit, čitajući referate.
Još se nikada nisam sreo a toliko opipljivim osjećajem da naša politika i u svojim partikularnim, kotarskim i komunalnim razmjerima stoji na tako solidnoj i Čvrstoj bazi, kao što je studiozna i skrupulozna analiza ekonomskih i društvenih uvjeta, kretanja i snaga područja na kojem se ona razvija. Gotovo su svi ti referati interesantne — rekao bih čak naučne — ekonomske i sociološke studije. Zajedno s hrabrim dijelom koneferencija i diskusija istog stila, oni su, čini mi se, ovaj put otkrili da se naša generalna politika ne samo provodi, nego, što je prvenstveno važno, razrađuje i obogaćuje inventivno i kreativno u svim administrativnim jedinicama države i da te administrativne jedinice ne predstavljaju više samo nužnu organizaciono-geografsku podjelu radi lakše <političke administracije, već da tu kvalitativno prerasle u temeljne ćelije našeg društvenog i ekonomskog života, poprimivši svaka svoju točno preciziranu i specifičnu fizionomiju,
U «voj svojoj novoj raznolikosti, svi ti referati i konferencije ovaj put govore i ponavljaju zajednički samo jednu jedinu rečenicu: komuna je rođena. Rođena, ali ne u dekretima o administrativnoj podjeli i ne kao jedinica koja treba da prima, protokolira i provodi dekrete, raspise i naređenja ministarstva. Rođena kao integralna jedinica jednog socijalističkog društvrnog sistema,koja ne provodi, nego učestvuje u jednoj politici i jednoj socijalističkoj izgradni,ne kao administrativna transmisija, nego kao osnovica, životna čelija jednog tijela. Možda je presmiono, ali slikovito izraženo: te konferencije su mi ovaj put sličile na male parlamente malih džava koje opću plitiku i orjentaciju prema socijalizmu samoupravljanja razrađuju, formuliraju i primjenjuju svaka prema svojim uvjetima mogućnostima i potrebama, na osnovi' solidnog osvjetljavanja tih uvjeta i tih mogućnosti. Rekao sam, možda je presmiono izraženo, pomišljajući odmah na one, koji u demokratskoj decentralizaciji socijalističke države vide opasnu dezintegraciju i osipa van je snaga socijalizma jedne zemlje. U stvari, čini mi se, da ništa ne može potpunije izraziti integralnost i jedinstvenost socijalističke snage jedne zemlje, koliko baš to bogatstvo raznol kosti i stvaralačka neujednačenost socijalističkih napora i traženja njenih osnovnih jedinica — komuna. I to prvenstveno zato, što su ti napori i ta traženja u ovom slučaju mnogo bliži, recimo, čak i jedino blizi, ljudima koji treba da ih izvrše i ostvare. Bliži, jer socijalizam nalaze i osjećaju u odlučivanju i akciji na malim i svakodnevnim stvarima svoga mjesta, svoje ulice i svoje kuće, a ne samo u općoj ideji i obećanjima svijetle budućnosti.
Nego, rekao sam: dopustite, drugovi, da se s jednom stvari ne složim. Radi se baš o onome mjestu u referatima, koje govori o tome približavanju socijalističkog traženja i napora građanima i o njihovom neposrednom učestvovanju u upravljanju i odlučivanju. Brojke počinju osvajati i izražavati suvremeni svijet. Dominantna grana društvenog argumentiranja, rezoniranja j zaključivanja postaje statistika. Samo, za statistiku se kaže i da je nauka, koja tvrdi, kako su dva čovjeka, od kojih je jedan pojeo kilogram kruha, a drugi umro od gladi, pojela svaki po pola kilograma kruha. Koliko god danas teško možemo da nešto izrazimo i da se orijentiramo bez brojki, tablica i grafikona, toliko još uvijek vrlo mnogo osobina našeg života i svijeta u kojem živimo ostaje između tih brojki i izvan tih brojki i tablica. Izvan njih su ostali, čini mi se, i mnogi naši građani, kada se u referatima pokušalo statistički izraziti opseg društvenog samoupravljanja i društvene angažiranosti građana u javnim stvarima.
U svim referatima se statistički konstatira, kako je kroz radničke savjete prošlo toliko i toliko građana, kroz organe narodne vlasti toliko i toliko, kroz savjete toliko i toliko i t, d. Svuda su cifre impozantne i impozantna je statistička slika mehanizma našeg društvenog samoupravljanja. Pa ipak, čini mi se nedovoljna, statistički utrnula. Ona pokazuje samo jedan dio i jednu izdvojenu, onu čvršće organiziranu i lakše izbrojivu, stranu društvene angažiranosti naših građana u upravljanju, A ta se angažiranost, čini mi se, ispravlja daleko izvan okvira te statističke slike u bezbroj drugih formi i ekspresija.
Baš nedavno jedan se strani novinar nije mogao dosta načuditi, koliko ljudi kod bas o svemu raspravljaju, svima prigovaraju, kritiziraju, slažu se i ne slažu. Sreo je ljude, koji se nisu složili što se ovo izgradilo ovako, a ne onako, što je ono investirano ondje, a ne ovdje, što je jedno preluksusno, a drugo preskromno izgrađeno.... Pa je čak u jednom trenu bio sklon, po svome mentalitetu, a možda i zadatku, da zaključi, da ljudi kod nas gunđaju. Složili smo se, razgovarajući o tome fenomenu, da svatko gunđa u svojoj kući. Ako u njegovoj zemlji ljudi ne gunđaju na ovaj način, to je zbog toga, što se radi o različitom rasponu okvira »vlastite kuće« građanina kod nas i kod njih. Kod njih — novinar je bio iz jedne zapadne zemlje — ljudi ne gunđaju, kad se ne slažu da neka kuća ili hotel izgledaju ovako ili onako, oni ne raspredaju i ne zauzimaju stavove o korisnosti ove ili one investicijo naprosto zato, što ih se te investicije, kuće i hoteli ne tiču. To je tamo kod njih stvar privatnog investitora, poduzetnika ili koga mu drago drugoga, samo ne stvar vlastite kuće običnog građanina. Ona je po interesima i po prostoru omeđena, sa četiri zida njegova stana. Ako kod nas gunđa, primjećuje ili diskutira, građanin to radi zato, što je »njegova kuća« davno prerasla Četiri zida njegova stana, Sto svaku investiciju, svaku izgradnju on danas, svijesno ili čak nesvijesno, promatra sa gledišta svoje socijalističke kozainteresiranosti.
A rađanje toga kolektivnog mentaliteta, kristalizacija tog novog ugla gledanja na stvari u našeg građanina, ugla kozainteresiranosti za sve aspekte života i djelatnosti, tog poriva da se o svemu stvara sud i o svemu, pa makar i u kavani ili na ulici, »kaže svoja«, nije sadržano, odnosno bježi iz shematičnih okvira statističkih tablica o društvenoj angažiranosti građana. Naravno, teško je kavanske i ulične razgovore pretvoriti u statistiku, kao što je besmisleno ulične susrete ili kavanske sjedeljke pretvarati u frontovske sastanke.
Ali, svejedno, koliko god ta želja da svatko kaže »sve o svemu« može katkada imati i aspekte dječje bolesti, u njoj se mogu nazreti i sasvim jasni simptomi da su društvena kozainteresiranost i angažiranost naših građana počele da se ispoljavaju u novim, širim, recimo i neorganiziranim, oblicima sazrijevanja socijalizma u ljudima, a ne samo u strukturama njegova demokratskog mehanizma.

Frane Barbieri

   ------------

    Izdaje »VJESNIK« SSRNH Zagreb, Masarykova 28
Glavni i odgovorni urednik: FRANE BARBIERI
Specijalni ugovori za inonemne servise s agencijama: Magnum (Njujork — Pariz), Mondađori-press, Rizzoli-press (Milano), Publifoto (Rim), DPA (Frankfurt), United-Pres (Njnjork)
Idazi svake nedjelje
Redakcija l administracija: Zagreb. Masarykeva 28. Bakrotisak Štamparije »Vjesnik«. Poštarina plaćena n gotovu.
Cijetu 100 dinara Telefoni: 36-451, 36-880
Pretplata: mjesečna 360, tromjesečna 1080, polugodišnja 2160, godišnja 4320
Tekući račun kod Komunalne banke br. 406-703-l-1496
 

updated 12.02.2008