iz časopisa

signal

02.1944

ŠTO NAM ČINI ŽIVOT VRIEDNIM ŽIVLJENJA

Mi govorimo u ovom broju o tome, za što se Njemačka bori. Slika munchenskog slikara Wilhelma Leibla, na kojoj slikar prikazuje tri žene u crkvi onako,kako ih se ondje vidi, stoji stoga na početku. Na sliedećim stranama vidi se sve ono, što smo i što posjedujemo, što nam je neobhodno i sveto.

IMATI DJECU

Od stvari, koje za nas Niemce čine život vriednim življenja, stoji na prvom mjestu želja i volja imati djecu. To se mora jednostavno stoga, jer mi imademo mnogo djece, a zatim, jer mi činimo mnogo za njih. Njemačka je zemlja gradova srednje veličine, čiji stanovnici stoje obično još u najužim obiteljskim vezama sa seljaštvom i time s njegovim zdravim obiteljskim smislom. Ali ondje, gdje su grad i prejako industrializiranje oslabili te veze ili gdje su ih prekinuli, brinemo se mi sa velikim sredstvima naše države za to, da se djetetu stvori njegovo mjesto i njegovo pravo. Porezni ured i gradski graditelj, zdravstveni uredi i odgojne oblasti moraju prema zakonu urediti sve svoje osnove i mjere u prvom redu na dobrobit i uspjeh djece, tako da i siromašni mogu imati djecu i zatim ih uredno odgojiti. Pri tome nam država ne oduzima roditeljske brige, ona ih pomaže samo podnositi. Duhovno i duševno pravo na našu djecu daje našem životu, njegovim mukama i patnjama tek smisao i cilj. Mi ne radimo za nas, već za pokoljenja koja dolaze poslije nas.

POSTATI ONIM ŠTO JE ČOVJEK

Rieć jednoga od naših najvećih pjesnika „Budi onim što jesi", shvatili smo mi Niemci uviek kao zapovied, koja dolazi iz našeg bića. Sliediti nam je nije težko i mi joj se pokoravamo praktično s velikom ljubavlju. Ona je misao vodilja našeg cjelokupnog odgojnog sustava, koji ne želi ništa do li potaknuti na slobodni razvoj sva razpoloživa duhovna, ćudoredna i tjelesna svojstva pojedinaca. U tom smislu stvorili smo neprispodobivo veliki broj najrazlićnijih škola, u tom se duhu izobražavamo vojnički i športski, nastojimo ostati tjelesno što moguće duže gibki, svježi i mladi. Ali pojedinac zahtjeva za sebe slobodno pravo izbora zanimanja iz istih pobuda, jer rad ne predstavlja za njega samo potrebna zaradu kruha, ona je za njega izpunjenje njega samoga, ako se ona nalazi na putu, kojim on želi kao pojedinac doći k samome sebi, samospoznaji  i osobnosti, ako ga ona zadovoljava i usrećuje. Družtveni oblici, koji ljude i njihove snage industrializiraju ili kolektiviziraju protivne su takvoj temeljnoj potrebi našeg bića.

Posjedovati dom

Životni udesi su razni. Ne uspieva svakome steći osim najpotrebnijeg svakidašnice posjed, u kojem živi kao gospodin, da ga kasnije preda u nasliedstvo svojima. Ali mi smatramo samo po sebi razumljivim, da takov savršeni družtveni poredak, kao što je naš, pruža svakom svome članu punu mogućnost k tomu, i mi smo u Njemačkoj postigli taj cilj. Mnogi od nas živu u nasliedjenoj kući s dobnim i omiljelim pokućtvom predaka. Jedan još daleko veći postotak može si urediti stan po vlastitom ukusu ili steći na kraja života čak kućicu s vlastitim vrtom. Mi uviek poklanjamo veliku važnost tome, da djeca imadu vlastite prostorije, da su kuhinja, smoćnica, kupaona i vrt, da su na području kućedomaćice izkorišćene sve tehničke novotarije. Suvremeno stanovanje i predaju dovesti u sklad, to je naša težnja. U našem domu želimo reprezentirati kao obitelj. Ovdje mi uzgajamo našu djecu, primamo naše prijatelje, čuvamo naša dobra, u prvom redu omiljene knjige, ovdje se želimo još igrati s našim unucima. Želja za vlastitim domom predstavlja tvrdjavu protiv veleobrtnog nomadstva, s kojima nam boljševizam i glavnićarstvo ugrožavaju u istoj mjeri.
 

SHVATITI ISTINU

Mi Niemci posvetili smo uviek znatan dio naših snaga zanimanjima, koja služe faustovskom nagonu spoznaje. Vjerojatno smo stoga propustili, osvojiti si suvremeno carstvo, kao što su to učinili drugdje triezni poslovni ljudi i kao što to oni pokušavaju. Neka bude kako mu drago — mi smatramo barbarstvom raditi samo za „sticanje novca" ili boriti se za golo obogaćivanje. Život je tek tada liep, ako ga vode ideje. Stoga nije za nas ni spleen ni hobby, kada zreli ljudi, u punom jeku života, sjednu medju sveučilištarce, da slušaju poviest, matematiku, zemljopis, medicinu, pravo ili mudroslovlje. U Njemačkoj ne postoji ni jedna grana znanosti i nijedna umjetnost, koju ne predavaju prvi stručnjaci za laike, koji su došli k njima jedino s namjerom, izobraziti se raznovrstno. Stotine tisuća nas modelira, slika, svira na glazbalima ili radi na specialnoj književnosti, samo da shvate velika kulturna dostignuća čovječanstva kao učenici. Nas Niemce smatraju vrlo marljivim, previše marljivim narodom, ali za stvari, koje su udaljene od taštine ili diletantizma, imademo uviek mnogo vremena. Mi vjerujemo, da upravo u sadašnje vrieme dozrieva ono, što najzad razlikuje čovjeka od životinje: ćovjećansko.

PRUEZETO NJEGOVATI

Tko poznaje europsku poviest, znade, kako su se kasno Niemci, u poredbi s drugim narodima, ujedinili u narodnu državu. Staro "rimsko carstvo njemačkog naroda" bijaše imperium. Njemačka narodna država
suvremenog kova mladja je za stotine godina od recimo francuzke. Naravno da se radujemo napokon postignutom i nerazrušivom jedinstvu, ali stoga ipak ne želimo nipošto izgubiti šaroliko bogatstvo samostojnosti, koje posjeduju njemačka plemena. Tu raznolikost nazora, običaja i navika smatramo za jedino tlo, iz kojeg mogu rasti stvaralačke sposobnosti. Ono dozvoljava da uspieva i sazre osobnost, najviši cviet ljudske kulture. Izjednačivanja bojimo se, jer ono predstavlja za nas ne izjednačenje, već izravnanje i pretvaranje u gomilu.
 

UŽIVATI U LIEPOME

Da kažemo istinu, mi nismo nikada u Njemačkoj Imali dovoljno kazalištnih i opernih pozornica, premda svaki srednji grad imade vlastito kazalište. Takodjer još danas, usred rata, stoje dnevno redovi ljudi pred blagajnama, a nakon predstave očekuju hrpe ljudi oduševljeno pred izlazom pozornice, da još jednom zahvale pjevaču. Jedan HaYdnov ili Bachov koncert brže je razprodan od velike revije. Umjetnici osjećaju taj okriljem i pun razumievanja fluid iz paiketa od strane radnika za naoružanje kao što su obično navikli doživljavati od izabranog obćinstva praizvedbi. U duhu Schillera predstavlja nam kazalište još uviek moralni zavod i glasba jedini jezik, u kojima se očituje božansko. Mi volima taj jezik često u plemenitim prostorijama starih dvoraca ili pri svietlosti svieća, pod otvorenm nebom, pod svodovima katediaia i šumama, l kada se sastavlja kvartet prijatelja na predajnoj kućnoj glasbi u svečanom odielu, vlada u sobama za stanovanje svečano razpoloženje . .. Nama Niemcina je liepo ostalo tako neobhodno, kao drugdje samovoz.
 

veselo slaviti

Sve do rata dolazili su iz svih krajeva svieta ljudi u Njemačku, da posjete kolnski karneval ili da ih očaraju munchenske poklade. Oni su znali, da su te svečanosti nešto osobita. Ovdje vlada razpojasana veselost, a da se ne izrodi u umjetno stvoreni pogon. Ta životna radost, radost smieha spada stoga k onome što si želimo očuvati. Mi Niemci stojaJi smo pre često blizu ruba groba našeg narodnog obstanka, a da ne bi morali razviti sve sile samoodržanja. U dobrim danimo zatim izbije to obilje u nama i pojavljuje se kao veselost, onako dragocjena kao smola iz jela, odpormh prema oluji. Mi smo nanizali dugi lanac jantara svečanosti u našem životu i mi ih ne želimo izgubiti. Karneval ili crkveni blagdan, listopadski prazdnik ili Nova godina, godišnji sajam, Uzkrs, svibanjska svečanost ili Božić — mi ih osjećamo kao svečanost svršetka rada. Naše nas svečanosti oslobadjaju, opominju i podižu sve nas i bacaju svoj sjaj duboko u radni dan.

DOŽIVJETI SVIET

Mi rado pješačimo i rado putujemo. Mnogo njemačko pleme postalo je upravo poslovično zbog njegove želje za putovanjem. Ali njemački način putovanja i pješačenja ne smije se nazvati najzad uživanjem. Mi se veremo zimi na bregove, a ljeti idemo na more da se mjerimo s prirodomi i mi putujemo oko zemaljske kugle da  učimo. Ta potreba učenja nam je prirodjena i stoga mi to vršimo sa zadovoljstvom. Putovanje i pješačenje je naš ideal za vrieme praznika. Ono sjedinjuje mogućnosti odmora naobrazbe na najugodniji način. Već odavno nema nijednog Niemca, koji ne bi imao dopust osiguran mu pravom. Pojeftinjene dječje , tjedne i dopustničke karte, osobito putevi za kotače kroz daleka područja, državne sarnovozne ceste, paušalna družtvena ili kružna putovanja, bezplatna putovanja u svrhu izučavanja, — sve je to bilo do rata i ne može se uvidjeti, zašto da se u buduće možda lišimo toga, jer to medju stepskim stanovnicima Iztoka nije moguće, a medju kolonialmm narodima Amerike nije uobičajeno.

BITI ČOVJEK

I najzad: Mi Niemci smatramo, da dobre uljudbe ne postoje u prvom redu za to, da obogaćuju tvrdke, koncerne, trgovce i novčare. Naravno treba svaki zaradjivati i to dobro zaradjivati. Ali mi ne razumijemo i nikada ne odobravamo, kad primjerice neki poduzetnik kupi jedan izum, koji čini život ugodnijim i lakšim i kada ga uskrati javnosti, kako ne bi nastala nikakva konkurencija. Mi smatramo život tek tada dostojan čovjeka i vriedan življenja, kad ono, što su stvorili ljudski izumilački duh i organizatorsko umieće, budu po mogućnosti koristni svim ljudima. Tek s njemačkim narodnim samovozom, koji si praktično može svatko kupiti, stekao je samovoz pravo na ulicu. Tek u komadiću vlastitog zemljišta i tla, u vlastitoj, ma još tako maloj kući — u njemačkom naselju, — nalazimo pravo ostvarenje misli o domaji. Doduše, mi cienimo rad iznad svega; on je za nas mjerilo za mužkarca i ženu. Ali takodjer i to mjerilo vriednosti stoji pod zakonom čovječnosti. Tko je umoran nakon života punog rada, smije složiti ruke, bez brige za svakdašnji kruh. Svaki od nas želi imati izmedju tog trenutka i nekoliko posljednjih godina razinišljanja. l radi izpunjenja te želje stvorili smo sustav mirovina, osiguranja, pomoći u starosti i blagajne, s kojima upravlja država za nas. A država -— to smo mi sami.

Za pravo ljudi na kulturu

Problem mase je posebni problem našeg vremena. Sve manji je postao kod plutokrata broj onih, koji sudjeluju na dobrima kulture. Biedni proizvodi Proletkulta u Sovjetskom Savezu dokazali su s druge strane, da se ne može zadovoljiti kulturne potrebe naroda izravnanjem i niveliranjem.
Stoga je jedan od glavnih europskih ratnih ciljeva, da svaki zaposleni čovjek razipolaže dovoljnom mjerom slobodnog vremena, čime si može urediti život, koji nije izpunjen svakidašnjicom ureda i tvornica. Ta skrb za kulturni prostor svakog pojedinog čovjeka i svake obitelji čini nam se isto tako važna kao borba za pravednu plaću, čime nastaje najprije osiguranje i čime se odstranjuje ona nesigurnost, koja je lišila u prvom redu ljude u velikim gradovima domovine. Samo se time može omogućiti uzpon darovitima i marljivima. Mi se borimo dakle isto protiv niveliranje kao i protiv staližkog gospodstva.
Pravo na naobrazbu darovitih je prema tome nastavak prava na rad, na kojem mora počivati novi družtvovni poredak u Europi. Odlučuju sposobnosti, ne podrietlo, novac ili korist. Marljivi mora osvojiti mjesto, koje mu pripada. To je za nas izražaj prave kulture. Bijaše temeljna pogrješka socialističkih pokreta prošlosti, da su one probudile zahtjeve, a da nisu istodobno razjasnile, da se pravedno svaki zahtjev može steći samo boljom sposobnošću. Ali ondje gdje je marljivi potisnut u pozadinu u bezizglednosti proletarskog »Ustanka, ne može nikada vladati socialna pravednost. Protiv toga se mi strastveno borimo.

ZA KONAČNO RJEŠENJE RADNIČKOG PITANJA

U središtu sadašnjeg rata stoji pitanje čovjeka budućnosti.
Da li će taj čovjek služiti stroju ili novcu? Da li će obratno on biti gospodar stroja i glavnice? To je veliko pitanje, koje se pojavljuje sada u toj svjetskoj borbi.
Kako za gospodstvo stroja — oznaka Sovjetskog Saveza — tako je za gospodstvo glavnice u englezko-američkim plutokracijama radni čovjek proleter. Na životnoj nesigurnosti milijuna temelji se gospodstvo glavnice i burze. Naprotiv je ovjekovječenje proletarijata cilj marksizma i sovjetizma. Kako plutokracije tako je i marksizam pokušao iz socialne pogrješke sustava izgraditi idealnu ideologiju čovječanstva. Glavničarstvo je lišilo u svim, zemljama radnička prava, učinilo ga bezdomnim i stavilo u opreku k njegovom narodu. Obratno je postigao isto takodjer sovjetizam. U prostranim zemljama Sovjetskog Saveza ponižen je čovjek do roba stroja bez prava i stahanovskog proletera i bez pravedne nagrade.
Naprotiv tomu težimo mi za socialnom sigurnošću zaposlenih ljudi. Samo onaj može nositi počastno ime radnika, koji posjeduje za svoju obitelj i samoga sebe sigurnost prinosa od rada, obskrbu starosti, pomoć u slučaju bolesti, invalidninu, i materinsku pomoć, i znade, da će, pogine li on, biti skrbljeno za udovice i sirote.
Nesigurnost je oznaka proleterskog načina života, bez obzira da li se radi o borbi oko nadnice i nezaposlenosti u glavničarskim zemljama ili u Sovjetskom Savezu o poniženju do radne stoke, koja se baca sad ovamo sad onamo.
Naprotiv mi se borimo za osiguranje. čovjeka u njegovoj zajednici naroda. To je naš najvažniji europski cilj borbe.

Za životni prostor obitelji

U slobodarsko vrieme upijali su velegradovi, koji su se jezovito širili, nove i nove milijune. Oni nisu mogli najvećem dielu tih obitelji pružiti čak niti stanove dostojne čovjeka. Mnogi su spoznali, da je ovdje izazvana polagana, ali neminovna bioložka smrt silnih ljudskih masa, ali nitko se nije usudio izstupiti s nacrtom i smjelo protiv takvog zlokobnog razvoja. Ništa nije značajnije od toga, da se takodjer u Sovjetskom Savezu svaki grad, koji je postao velegradom, slavi kao triumf, premda su naravno ondje postojale još manje nego negdje u Americi bilo kakve družtvovne i zdravstvene predpostavke za nagomilavanje velikih masa u gradovima.
Naprotiv tomu vidimo mi kao odlučnu zadaću europskih naroda, da je u pravilnoj skladnosti državnih osnova i vodjenja i posebničke pobude nastupilo premještanje veleobrta iz velegradova, što omogućuje radniku zdravi život u prirodi. Pomoć u nuždi Schreberovih vrtića mora biti pretvorena u planski uredjeno industrializiranje.
Može se četvrti biednih odstraniti samo ako se izkorieni zlo. K tomu pripada obsežna osnova okolice, koja pokušava razviti život veleobrta i poljodjeljstva u većem prostoru prema organskim temeljnim načelima. Nisu neboderi i termitski žiVot naš ideal, već grad srednje veličine, iz kojeg su se svuda u Europi razvile iz izkustva najjače nadarenosti i snage. To spriečava upijajuća snaga velegradova, u koji se slievaju te nadarenosti.
Ne može se izjednačiti loše strane tehničkog razvitka našeg vremena s romantičnim idejama, već samo osnovom na dugi rok. Ona predstavlja istodobno silni radni program za desetljeća. Taj program je jamstvo za podpunu zaposlenost cjelokupnog stanovništva kontinenta i konačnog svladavanja nezaposlenosti.
 

Za očuvanje seljaka

U Sovjetskom Savezu ne postoji seljak, već samo kolhoznik, seljački proleter, kojeg komesar šalje sad na Kuban, sad u Arhangelsk ili Vladivostok. U obsežnim predjelima Azije postoji umjesto slobodnih seljaka samo kuli, koji mora veći dio svojih prinosa predavati zakupnicima. U Sjedinjenim Državama postoji farmer, koji obradjuje svoju zemlju poput tvornice i koji je postao robom, manipulacija velikih žitnih burza. Nemirno luta od farme do farme.
Ali u Europi postoji seljak, koji sjedi čvrsto na tlu nasliedjenom od otca i koji će predati dalje svome sinu u nasliedje svoju zemlju. Posjetimo li liepa imanja u Normandiji ili poljodjelske kulture Danske i Donje Šaške, promatramo li u Porajnskom kraju ili u dolini Poa intenzivno gospodarenje tamošnjih sela, ili u Hrvatskoj djelomice još stare seoske zajednice povezane starim obiteljskim ustavom — svuda susrećemo osobiti i jedinstveni izražaj europskog seljaka. Njegovo biće i obstanak ne izključuju podpunu upotrebu tehničkog napredka, već naprotiv, kao što to dokazuju danska seljačka gospodarstva, može se tehnički napredak najodličnije spojiti sa starom europskom seljačkom kulturom.
Slobodarsko doba htjelo je seljaka, — što je u Americi izvršeno do posljednje konzekvencije — pretvoriti u neku vrst najsitnijeg tvorničara. Za slobodarstvo nije postojala nikakva razlika izmedju vlasničtva zemlje i vlastnićtva neke pokretne stvari. To je u mnogim predjelima Europe dovelo do polaganog razpada seljačtva, tim više što je istodobno poljodjelstvo u slobodarskom sustavu bilo peti kotač na kolima, kao što jeonoobratnouSovjetskom Savezu na račun seljačkog stanovničtva. bilo podpuno pretvoreno u veleobrt. Protiv toga vodima borbu za očuvanje seljačke kulture u Europi.