--------------

Nakon kapitulacije

Nosilac hrastovog lista, generalporučnik Muller (lievo na slici), vodio je njemački napadaj na pomorsko uporište Leros. Snimka ga prikazuje u razgovoru s engleskim generalom Tilneyem, zarobljenim gubernatorom Lerosa (desno).

  Iztaknuti potez pometenosti u naše vrieme, da za većinu ljudi postoje sve manje mogućnosti prosudjivati, da li je neki dogodjaj značajan ili bez-značajan, imade li on značenje za dalju budućnost ili nije li napokon samo obična jednodnevka-mušica. O konferencijama na primjer, koje su održane u studenom, i prosincu u Kairu i Teheranu, bilo je — jedva se viest o tome proširila — u novinama i krugovalnim izvješćima, javljeno da se ovdje radi o „poviestnim dogodjajima". Takve rieći brzo otupljuju.

Bila je svakako jedna iznimka, koju želimo zadržati, jer je ovdje neočekivano bilo izraženo zaista bitno, o čemu se moralo šutiti na tajnim mjestima kairskog i teheranskog komunikeja. Tu iznimku predstavlja govor južno-afričkog predsjednika vlade, feldmaršala Smutsa, koji je bio objelodanjen upravo u vrieme, kada su se sastali Staljin, Churchill i Roosevelt. 

Smuts uživa u Englezkoj neobični prestiž. On se još u burskom ratu borio protiv Engleza, ali je već nekoliko godina nakon toga ušao u južno-afrički kabinet i postao sada, kada je politički gornji sloj u Englezkoj brzo uvidio njegovu vriednost za njihove svrhe, sve omiljeniji gost u Withehallu. Već u svjetskom ratu bio je on član ratnog kabineta i 1919. bio je konačno Smuts (ne kako se većim dielom smatra Wilson), koji je sastavio one pasuse za ženevsko Društvo naroda. Godine 1942. bijaše on ponovno član ratnog kabineta — podieljena ma je najveća počast, koju mogu dati Englezi. On je održao, za vrieme svečane sjednice, sazvane samo radi njega, predavanje pred sakupljenim Gornjim i Donjim domom, koji je englezko novinstvo senzacionalno izticalo, a koji je svršavao s pohvalama Churchilla. Iz njega se moglo vidjeti, kako je on tiesno povezan sa britanskim predsjednikom vlade. Južno-alrikanac Smuts pojavljuje se često zatim kako naprama englezkom narodu, tako i naprama Sjedinjenim Državama tada, kad se britansko državno vodstvo ne usudjuje samo, iz bilo kakvih razloga, izraziti stanovite probleme. Ali on ni u kojem slučaju ne izražava samo svoje „posebničko" mišljenje. Sa stanovišta carstva je Smuts čak važniji govornik od Churchilla.
U tom govoru, koji je održao Smuts za vrieme teheranske konferencije, rekao je u zbienim recima sliedeće:
1. Vodstvo svieta mora ostati u ratu kao i u vrieme mira u rukama SAD,Englezke i Sovjetskog saveza
2.Rat se vodi da se izključi Njemačku i Japan i uništi ih za sva vremena
3.Franuzka i Italija su kao velesile već iščezle.Te dvie zemlje ne će takodjer nikada više biti velesile.Ponovni uspon Francuska i Italijeniti je verovatan niti je poželjan
4.Rusija će postati gospodarom kontinenta, kad će svi ostali europski narodi ležati na zemlji.
5. Ideja neutralnosti je zastarjela, ona je mrtva.
6. Spajanje SAD s britanskim carstvom praktički je skoro nemoguće.
Englezka će stoga učiniti dobro, ako se ujedini s nekoliko manjih europskih kontinentalnih država u jednu državu, koje će na taj način biti takodjer oslobodjene iz ruskog područja upliva.
  Objavljivanje tog trieznog programa, u kojemu je Južnoafrikanac izrekao neku vrst smrtne osude svim ratujućim i neutralnim europskim državama, izazvala je u Londonu, Alžiru i Kairu neopisivu buru. Onim neutralnim europskim novinama, koje žele još uviek vjerovati u atlantsku povelju, zaustavio se takoreći dah. U de Gaulleovom komitetu u Alžiru uzvrpoljili su se, nakon što se sada tako triezno izpostavilo, što je svaki tko je mogao ocjenjivati svjetsku politiku u njezinom podzemnom toku, znao i bez toga: da naime Amerika i Englezka i ne misle na to, ikada ponovno dozvoliti uzpon Francuzke. Stavili su čak britanski krugoval na razpolaganje za stanovitu polemiku protiv Smutsa. Očevidno se time htjelo pokazati da se u govoru radilo o režijskoj pogrješci. U zbilji je  to vrlo nevjerojatno.     Južnoafrički član britanskog ratnog kabineta upotriebio je svoje pravo kao „stariji državnik", da u kritički trenutak razjasni na svoj način politički položaj izmedju SAD i sovjeta, koji postaje za Englezku sve beznadežniji.
Smute nije ni Englez ni Europljanin. Njegov politički program sastoji se od neshvaćanja i bezobzirnosti antieuropskih sila naprama zakonima našeg kontinenta. Kao sastavljač teksta Družtva naroda 1919. izgleda da je on obuzet taštinom, suradjivati po drugi put na jednom diktatu, koji se ovaj put treba protegnuti na sve velike i male narode europskog kontinenta. Objelodanjivanje tgg programa ne može se više . izbrisati nikakvim zbunjenim izjavama. Ono izgleda da pripada doista k nemnogim dogodjajima posljednje godine, koje se može označiti s tako često zloupotrebljeaim imenom „poviestni". Ne zbog toga, što bi mi pridavali značenje Južnoafrikancu Smutsu, kojega on uistinu nema, već jer se ovdje iz pozvanih ustiju saobćuje o pravim namjerama Antieuropljana, koji se inače običavaju skrivati iza glupih fraza.Za koga se bori dakle onaj dio neutralnog evropskog novinstva koi danas veliča Staljina kao nedužnog ruskog otca zemlje?Za koga se bori de Gaulle?

Nakon govora Smuts ne bi smio zapravo nitko, tko uobće imade volje za razmišljanje, sumnjati više u to, tko je prijatelj i tko je neprijatelj europskih naroda.