DESETAK KILOMETARA od Sarajeva, pod tamnim strminama Igmana, nalaze se Vrela Bosne. Dvadesetak živih izvora, čas tihih kao minijaturna jezerca, čas'glasnih kao -bučni planinski izvori, čine predjel ispod Igmana jednom od najvećih turističkih atrakcija u Jugoslaviji. Brojni drveni mostovi, zeleno raslinje i te žive vode još su u tursko doba ovaj predjel učinile omiljenim izletištem ne samo Sarajlija, nego i mnogih drugih, koji se bar na dva, tri dana zadrže u Sarajevu. Vrela Bosne su vide od dvjesta godina u svaki lijepi dan okupljala oko sebe mnoštvo građana ispod Trebevića i pružala im svježinu, hlad i odmor. I već dvjesta godina svaki će Sarajlija, u znak najveće pažnje, povesti svoga gosta bar na jedan dan na Bo-snina studena vrela.
Do Vrela Bosne nekada je vodio krivudavi planinski put i ljubitelj prirodnih ljepota morao se prilično namučiti da dođe do izvora. Godine 1891. austrougarska vlada započinje gradnju kockane ceste od Sarajeva preko Ilidže do Vrela Bosne, a uza cestu i sadnju guste aleje, kako bi put do Vrela bio što ugodniji. Danas 66 godina stara aleja platana i divljih kestena ima i živog svjedoka, čovjeka, .koji ju je počeo saditi i iz dana u dan pratio njeno i svoje starenje. Mićo Bosiljčić, jedan od najstarijih ljudi u Ilidži, bio je prilično iznenađen, kad smo ga otkrili u mansardi njegove kuće, na početku same aleje. Stogodišnjak iščašena kuka i, sa štakama, malo već nagluh, ali krepak i tvrd starac, odmah je rekao:
— Sve o aleji znam, sam sam je sadio, dvostruko sam stariji od nje... Sve je to u redu, ali za novine ne ću da govorim.
Činilo se, da smo udarili na tvrd orah. Poslije, kad se starac s nama odvezao do Vrela Bosne, objasnila nam se njegova tvrdoća.
— Dajte jednu kavu za čiču! — kažemo.
— A, ne! — viče starac. — Skupo je piti kavu izvan kuće!
— Bolju kavu, pravu! — dodajemo konobaru.
— Ma jok! — viče starac. — I od ječma može, samo da je jeftinija. Istrošit ćete se ljudi, a novac bogami ne pada s neba.
I tako nam je on, Mićo Bosiljčić, kroz te male zgodice otkrivao svoj stogodišnji svijet. Njegova su sjećanja sezala u davno vrijeme paša i vezira, turskih trgovaca i plemića. Austro-Ugarska je bila njegovo zrenje, u njoj je proživio svoje vrijeme, a pomalo i danas njoj pripada.
— Kad je počela sadnja aleje 1891., mene su odredili kao nadzornika. Seljaci, kroz čije je njive prolazila cesta i aleja, iako su bili isplaćeni, radili su kojekakve pakosti Tako zasadiš stotinjak metara mladica, ujutro dođeš, a oni uništili. Krivo im i da preko prodane zemlje niče put. Ne daju. čudan svijet do zla boga.
Razvedren tišinom i šumom izvora 'hladne Bosne, starac je razvezao:
— Čudan to bijaše narod. Mene i danas čudi, što su se jogunili. Nikada više kamen se nije prodavao na kilograme, a za aleju je Austrija kupovala kamen i šljunak na kilograme. Meni... eto, i to da ti kažem... ponude plaću u zlatu, kao... da budem sigurniji. Ma jok, velim, daj mi u papiru, više vjerujem papiru, nego zlatu!
Mučan je bio rast ove aleje duge više od šest kilometara. Ljudima se nije sviđalo, što je podiže Austro-Ugarska, seljaci su bili uvjereni, da im je zemlja oteta, pijani begovi zalijetali se kočijama na mladice, a on, čvrsti i uporni Mićo Bosiljčić, krstario od ranog jutra do duboke noći, motreći rast aleje. Kad je nakon nekoliko godina ojačala, kad se već nije dala lako oštetiti ili polomiti, i svijet oko ceste počeo se smirivati. Tako produži starenje i rast, pa se izvi u visinu i okruni teškim granama, zakloni nebo i stvori dugačak tamni hodnik u besprijekornom pravcu od Ilidže do Vrela Bosne. Stogodišnji starac uganuta kuka izađe sada u nju i ne uživa samo u njenim krošnjama i hladovini. Više od toga, on je ponosan na pravac, na taj besprijekorni pravac, kojim ona ide. I uvijek će to pokazati kao najveće čudo:
— Kako bilo da bilo... ipak, gledajte, šest kilometara ide ova alejna šuma, a pravac ni za dlaku da skrene. E, druže, ja sam joj davao pravac, i to od oka, jer u ono doba ne bijaše sprava. Pa sad vidi, kakvo mi je oko! Kad, prijatelju, izađem na ovoj štaci iz kuće, sjednem na klupu i gledam: pukla aleja, pukla kao ravna crta od Ilidže sve do Vrela. Jure kroz nju automobili, motori, autobusi, fijakeri puni ljudi, silni svijet ide na Vrela, a ja sjedim, gledam i sjećam se...

I. Jukić

Jedan dan drugovanja s najpopularnijim jugoslavenskim komičarom Miodragom Petrovićem - Čkaljom uvjerit će vas da se on u privatnom životu ne smije odviše. To ostavlja za scenu — i publici.

OBIČNO SE misli, da je ugodnije boraviti u društvu komičara, jer se čovjek tako po čitav dan — smije. Proboravio sam jedara dan zajedno s najpopularnijim beogradskim komičarom Miodragom Petrovićeni-Čkaljom i treba da u neku ruku demantiram to mišljenje.
Ne zbog toga, što bi možda bilo tugaljivo provoditi vrijeme uz Čkalju. Nemojte odmah pomisliti, da je popularni komičar u privatnom životu mučaljiv, mrzovoljan, čangrizav ili neugodan. Ni govora. Naprotiv. Ali jedno je stajati na sceni kazališta ili pak pred kamerom ili mikrofonom radio-televizaje, nastojeći da uz bilo koju cijenu (s uspjehom) izazivaš smijeh i vedro raspoloženje u gledalaca ili sliušalaca, a drugo opet biti bitku za vrijeme, vršiti svoje svakodnevne dužnosti, brinuti se za dom, sina, ženu, sebe, porodicu, auto i uz to juriti iz kuće u kazalište, od studija do — mehaničara ili pak prisustvovati dugotrajnim sjednicama, dogovorima o nastupima, crtaćim, običnim, glavnim i svim ostalim pokusima, što ih režiseri priiično nemilosrdno upriličuju za mnogo tražene glumce. Zbog toga i taj boravak uz Čkalju nije neka (besplatna) revija smijeha, doskočica, ugodnog raspoloženja, već prilično naporna jurnjava kroz Beograd, od kazališta do studija, od kuće do kazališta. Srećom, Čkalja je motoriziran, pa to nekako ispada udobnije, ali se opet ne može tvrditi, da nije naporno, a još manje da je život u toj vječnoj žurbi, prezauzetosti i bici za minute užitak, onakav kakav inače u punoj mjeri koriste, uzmimo, penzioneri ili neki manje popularni (što ujedno znači i manje traženi) glumci.
Ne znam, da li je Miodrag Petrović-Čkalja uvijek tako gostoljubiv što se tiče pozivanja u »Fiću«, stavljanja na raspolaganje svog automobila i slobodnog ili, bolje rečeno, manje iskorištenog vremena, ali nama je njegov mali auto mišje boje došao zaista kao naručen, tako da ova jednodnevna bježrnija nije potpuno iscrpla autora ove fbtoreportaže. U svakom slučaju, Čkalja nam je—i£ao na ruku i time omogućio da i vi nekako dobijete uvid u njegova 24 sata, u jedan njegov radni dan.
Običaj je da se pri opisu radnog dana nekog čovjeka, bez obzira o kome je riječ, počine izjutra, to jest, od trenutka ustajanja, pa kronološkim redom sve do lijeganja u krevet, do spavanja. Tako ćemo, razumljivo, postupiti i pri opisu Ckaljina dana, premda to »izjutra« možda (ili bolje rečeno, sigurno) nije identično s onim »izjutra« nekog radnika u pekari, službenika u ustanovi ili đaka kojemu Školski satovi počinju u prvoj smjeni. Čkalja ne ustaje tako rano, nego oko 9, a katkada i kasnije.
Nemojmo mu to zamjeriti. On je kazali&ni umjetnik i njegova se javna djelatnost odvija uglavnom u kasnim večernjim satima, onda, kada mnogi ljudi već tvrdo spavaju. Predstave traju od 23 do 24 sata, katkada i dulje, a onda se još treba presvući, skinuti šminku, urediti, možda još i malo popričati s kolegama ili sa prijateljima kazališta, pa tek onda krenuti kući, gdje i opet ne može onako: s vrata odmah u krevet. Zbog svega toga predlažem: oprost'mo Čkalji ono duže spavanje, jer to nije — evo do-kazasmo — nikakva mana, niti pak neki njegov porok, nego potreba.
— Ne sjećam se — to su izvorne fiiječi Ckaljine — kad sam u posljednjih nekoliko godina imao slobodno veče. Ali, što se može!
Prve minute, kao l u svih drugih. Oblačenje, doručak, razgovor sa sinom (»Kako je, sine, u školi?« ili: »Kako ispade ona utakmica, što si mi jučer pričao?« ili: »Što ti stalno o tvom Košticu, kad je za mene Šekularac sto posto bolji!«), pa razgovor sa ženom (tržnica, cijene, što kaže ovaj ili onaj, problem cipela za Čedomira-Bucka, treba prišiti dugme na onoj košulji od sinoć — sve teme nalik na one, o kojima se raspreda za doručkom u kući, gdje postoji i domaćica, i sin od jedanaest godina, i brižljiv otac). Pa brijanje. Ovo posljednje traje u Čkalje nekako najduže, sudeći bar po onome što smo vidjeli. Jer, u vrijeme kada je Čkalja bio počeo sapunicom oblagati lice, kao da su se urotili svi kazališni ljudi, svi organizatori javnih i popularnih priredaba, svi prijatelji, znanci i oni koji tvrde, da su jedno ili drugo, pa nazivaju, telefoniraju, prekidaju brijanje.
Veliku .pomoć pruža u tim trenucima mali Bucko. On preuzima dužnost očeva sekretara, podiže slušalicu, raspituje se tko traži tatu, i zašto, a onda dovikuje u kupaonicu:
— Tata, pitaju oni iz općine te ite, možeš li u ponedjeljak?
Ili:
— Poručuju ti s radio-stanice, da je proba u 11 sati!
Ili:
— Treba da dođeš na telefon. Javlja se netko, koga ja ne poznajem!
Tada on prilazi telefonu s jednom polovicom lica izbrijanom, a s drugom još pod sapunicom, pa držeći u jednoj ruci brijaći aparat, a u drugoj slušalicu,, dogovara nastupe, ugovara gostovanja u pokrajini, daje ili ne daje pristanak, prepire se ili na brzinu izmišlja pametne izgovore,
bori se za koju minutu predaha, Sto mu katkada slabo polazi za rukom. Zatim spušta slušalicu i dovikuje u kuhinju:
— Ženo, nema ništa od kina danas poslije podne. Moram na Sajmište, snimamo »Servisnu stanicu« (ili već nešto drugo, što je u taj čas aktualno)!
Blizu je deset, a to je već vrijeme kad Čkalju čekaju negdje u gradu. Znaci, treba požuriti, na brzinu obući kaput, sjuriti niz onih nekoliko stepenica stambene zgrade iz 1948. godine (sa svim dobrim i lošim stranama novogradnje iz toga razdoblja), pa otrčati do improvizirane garaže tu odmah iza ugla. I već neki švrća iz susjedstva pozdravlja sa poštovanjem »'bro jutro, čika Mile!« te pridržava vrata garaže od udaraca vjetra, a Čkalja na brzinu pregledava svoga »Fiću«, izvlači ga na ulicu i daje gas.
Vožnja sa Čkaljom po beogradskim ulicama svidjela bi se i onima, koji strepe od nesreća, sudara, tragedija pod kotačima automobila, jer on vozi vrlo oprezno, poštuje prednost i nekako je kavalirski raspoložen prema kolegama automobilisti-ma, koji žele da preteknu njegovoga »Fiću«. Premda to ne ovisi baš uvijek o vozačevoj opreznosti, Čkalja vam « ponosom priča, da u pet godina šofiranja nije doživio niti jednu prometnu nezgodu, a vi se pritom nekako i nehotice prisjećate, da je drugi vrlo popularni beogradski komičar, Mija Aleksić-Raf, nedavno teško stradao u prometnoj nesreći i sasvim slupao svoja kola.
No, evo nas i na Trgu Marxa i Engelsa, a čas zatim u bifeu Savremenog pozorišta, da vidimo što ima novo, ima li kakva promjena u repertoaru, što je s pokusima za nove nastupe i ima li koja nova intriga, kako kaže Čkalja. A to traje duže vrijeme, i opet presijecano brojnim telefonskim pozivima, čitanjem poruka i poziva na sastanak nadrljanih na komadićima papira, te prikačenih na oglasnoj ploči. Pa onda još ono povjerljivo povlačenje u koji ugao ili ono molećivo: »Druže Čkaljo, vi ste lani nastupili na našoj tradicionalnoj rudarskoj svečanosti, biste li htjeli i sada?« što šapće golobradi mladić, pomalo zbunjen teatarskom atmosferom minijaturnog bifea, u kojemu sjede primadone i balerine, pa neki vojnici, slikari, plesači, svi u šarenim odijelima, a uz njih — civili.
Nakon Savremenog treba još skoknuti do radio-stanice, dogovoriti nešto za »Veselo veče« ili vidjeti kod režisera Lole Fikića, kada je pokus za televizijski nastup. I tu opet razgovori, dogovori, sastavljanje ekipa i slično, dok konačno »Fićo« i opet ne dođe u prvi plan, na putu za Ulicu braće Grimm. A Bucko će ondje strogo:
— Tata, gledao sam te jučer na TV, nešto si mi bio spor!
— Kako, sine, spor?
— Tako. Govorio si sporo, kao da ne znaš čitatl
Umiješa se majka, da spasi reputaciju oca umjetnika, pa opravdava, da je trebalo, da je to tražila uloga.
— Nije to — ne dopušta jedanaestgodišnji kritičar, — nego on to
nekako kao da nije naučio...!
Poslijepodne je jedino vrijeme, vrijeme, kada Čkalja može skoknuti u kinematograf ili pak sjediti pred ekranom svoga »Philipsa«, te promatrati nogometnu utakmicu (i navijati za »Zvezdu«), ako ima kakav televizijski prijenos. Ako .pak toga nema, a vrijeme je lijepo, onda se Čkalja umiješa među male nogometaše, vršnjake svoga sina, na praznome prostoru iza kuće i — Stječe kondiciju.
— Da vidite, moga - Bucka. kako igra!
— Zar ne će biti glumac, kad poodraste?
— Bit ću fadbaler. Lijevo krilo! — kaže Bucko, i to je definitivna odluka, bar sada, u jedanaestoj...
Vrijeme brzo prolaza, treba opet u garažu po »Fiću«. Večeras je predstava Feydeauov »Silom muž«, a Čkalja igra glavnu ulogu. Publika ponajviše zbog njega dolazi u ovo kazalište, sigurna da će je njen ljubimac nasmijati.
U tijesnim garderobama Savremenog pozorišta paklenski je vruće, a Čkalji navlače debeli kostim smiješnog pariškog ljubavnika iz XIX. stoljeća I vlasulju, premda znoj već lije i bez nje.
Ali na sceni Čkalja zaboravlja na sparinu, vlasulju i znoj. Tu je on u svome elementu, tu je i njegova publika, tu se čuju njegove šale i zahvatoi smijeh onih, koji žele malo , razonode, i suze u njihovim očima (od kikota naravno). I dok ostali glumci (ne svi, ali većina) s vremena na vrijeme, između pojedinih prizora, dolaze sa pozornice da pre-dahnu iza kulisa, pa usput psuju vrućinu ili partnera, koji im »ne daje da dođu .do punog izražaja«, Čkalja ni ovdje ne gubi živce. Miran je, bar večeras, dok smo mi ovdje.
— Znam i ja biti nervozan, osobito na pokusima, kad zbog nečije
nepažnje ne ide sve kako treba, kad treba ispočetka...!
Prvi čin, drugi čin, treći čin. Zastor se spušta, publika pljeska, doziva svog ljubimca pred zastor, poneki gledalac vikne »Čkalja« i još . uvijek se smije, prisjećajući se koje šale, geste, grimase. A koju minutu nakon toga glumci se guraju prema garderobi d čuje se: »Onda sutra u Novom Sadu!« (gostovanje) ili »Sto će sutra »Zvezda« da izgubi« (odnosno »da dobije!«), što je najčešća tema u ovome hramu Thalije, osobito subotom
Poneki glumac ili glumica odlazi u kavanu ili gdje drugdje, da zaboravi predstavu i opet se vrati u stvarnost, odnosno da kaže što. ima da kaže o svojim partnerima ili bilo kome iz teatra i iz kritičar-skog staleža. Čkalja ne ide. Njega njegov »Fića« ne vozi kući, jer on nema smisla za čašicu.
— Ne pijem alkohol! — kaže Čkalja i uvijek treba da svoje sugovornike dugo uvjerava u tu apstinenciju, za glumca, i to popularnog, doista neuobičajenu. Najteže je to prigodom kakvog gostovanja (službenog ili »čvrgažkog«) u unutrašnjosti, gdje se katkada pripremi bu-rad za goste, a onaj, kojega žele najviše da časte, pije — mineralnu vođu, mlijeko, voćni sok! I ne polazi im za rukom da ga nagovore, nikada.
Kod kuće,, na stolu, čeka ga pismo (žena je te večeri kod njegovih u Kruševcu): »Tata, ti kad dođeš kući, u fcujni ti je mleko, ti ga popi, svući se i leži. Ja ti pišem ovo pi-smo zato, sto ću ja da legnem na tvoje mesto, da ti ga zagrejem. A ti me samo gurni do prozora. Zdravo, tvoj sin Bucko. Laku noć, tata!«
I Čkalja se smješka s komadićem papira u ruci i toplo mu je pri srcu, dok to čita, pa počne opet ispočetka. A onda ode u kuhinju, popije mlijeko, svuče se i legne, nježno prenosi svoga Bucka na dragi kraj kreveta, gdje inače leži mama. Ali ne trne svijetlo, iako je već kasno. Poseže za knjigom, kriminalnim romanom, Simenonom, njegovim ljubimcem. I čita, tragajući strpljivo zajedno s inspektorom Ma-igretom za zločincima. I kad konačno odloži knjigu, pomisli: »A što ne bi ja jednom nastupio na sceni u nekoj kriminalnoj komediji. Kao Maigret, možda!«
I zaspi.

Nenad Brixy

Čkalji je veliki hobi automobil "Fićo". Ali, ne vjerujte ovoj slici! On samo pozira fotoreporteru, inače nikad ne pumpa gume (gore).

updated 12.02.2008