copy+paste:::

Fliper i zašto smo toliko voljeli gubiti

Fliper je kao život sam: iluzija u  kojoj ne možete pobijediti, možete možda tek odgoditi svoj poraz. Posrijedi je, dakle, nešto u  osnovi gubitničko i frustrirajuće pa je teško objasniti zašto nas je uopće toliko privlačio.

Možeš biti brz i okretan kao kobra, puma ili Stipe Pletikosa, ali kromirana će ti kuglica jednom ipak pobjeći u ponor stroja. Impuls od rožnice do sive kore i dalje prema živčanim završecima prstiju može ti juriti brzinom od devet "warpa" - što je, kako znamo iz "Zvjezdanih staza", najveća čovječanstvu poznata brzina - no u jednoj nanosekundi slabosti loptica će ti svejedno preko gumirane palice kliznuti u nepovrat. Pa i ako neki extra ball produži tvoje postojanje, opet je sve uzaludno - na kraju ćeš ipak ostati razočaran i s prazninom u srcu. Naprosto, kao što svi moraju umrijeti, tako završava i svaka partija na fliperu. Jer, fliper je upravo kao život sam: krasna iluzija u kojoj ne možeš pobijediti, možeš možda tek ponešto odgoditi svoj neumitni poraz.

Posrijedi je, dakle, nešto u osnovi gubitničko i frustrirajuće pa je teško zapravo objasniti zašto nas je toliko privlačilo, što je razlogom one sjete što nas prožme pri spomenu na arkadiju djetinjstva, u kojemu je bilo dosta "pet dinara u džuboks, pet dinara u fliper”. Taj ofucani fliper s otučenom politurom što je poput božićnoga drvca svijetlio, u kutu birtije ili nekog salona igara, bio je kao oltar nekog zlog kulta pred kojim smo kao žrtve paljenice smjerno ostavljali svoje obrazovanje i dobar odgoj. Uistinu, toliko smo školskih sati izgubili na tim fliperima, da valjda Tuta i Štela zajedno neće toliko odguliti u Scheweningenu.

Toliko vremena smo se trsili nad nečim tako uzaludnim kao što je zadržati čeličnu kuglicu na lakiranoj, malo nakošenoj šperploči s naslikanim Flashom Gordonom, dok su neke sjajne spoznaje čovječanstva i neupitne civilizacijske vrijednosti, suma kvadrata kateta, ugljikovodici i ugljikohidrati, lady Macbeth i Raskoljnikov, Mozartove šesnaestinke i križarski ratovi, neopazice promicali mimo nas zaslijepljeni žutim i crvenim lampicama flipera.

Naši su roditelji, razumljivo, živčanili i strašili nas kako ćemo zbog flipera ostati u neznanju i bijedi i jednom umrijeti bez kučeta i mačeta. Mnoga je majka gorke suze prolila zbog te proste mehaničke igračke koja je zarobila nježnu dušu njezina najmilijeg sina. Danas kada razmišljam o tome, čini mi se da su naši starci najviše strahovali zato što je fliper otkucavao samo velike brojeve. Jer, dok smo mi smiono obarali mnogoznamenkaste rekorde na aparatu, našim je radničkim tatama i mamama bilo gotovo nepristojno i misliti o milijunima. Mi smo bili isprepadani i ubogi proleterijat kojega nikada, čak ni unatoč povremenim razdobljima blagostanja, nije napustio strah od gladi. Bilo je nezdravo zanositi se bogatstvom, te je, možda najviše u tome smislu, fliper, taj svjetlucavi i pijukavi eskapizam kod kojega bi čak i najgora šeprtlja uhvatila koju stotinu hiljada, bio smatran neprijateljskom pojavom.

0 fliperima se raspravljalo na roditeljskim sastancima, a gdješto su čak i nastavničke patrole obilazile birtije. To s fliperima bilo je po prilici kao u westernima kada čestite supruge kopača zlata, predvođene propovjednikom, od šerifa ultimativno zahtijevaju da zatvori bordel i razjuri kurve. Tako je nepriličan bio taj eros, jer fliper uistinu jest eros. Pomislite samo kako su lascivni oni lagani udarci bokovima kojima igrač gura aparat. Oni žgoljavi muškići što su u svojoj desetoj ili dvanaestoj savladali umijeće da sasvim mekano puknu fliper kukom, da nađu mjeru izmedu grubosti i nježnosti, pa da se loptica odbije na drugu stranu, a da ipak ne zasvijetli "tilt", iskonski će smisao te kretnje otkrit tek puno kasnije, na nekom dočeku Nove godine ili na nekoj ekskurziji, negdje a nečijoj vikendici ili u hotelu ispod žute sintetičke deke, kada prestrašeni legnu pokraj neke djevojke.

I uopće, mnogim nas je porocima naučio taj fliper, što je i sam po sebi jedan veliki porok. Ja, recimo, ne znam je li bi ikada počeo pušiti, da mi nije bilo super gledati kako starijim dečkima cigareta dogorijeva na staklenoj ploči flipera. Uoau!

 Na ljestvici od deset najfrajerskijih stvari na svijetu, to mi je barem četvrta. I to je tako sugestivno da je, kada su se pojavili fliperi na kompjutorima - jedna, složit ćemo se, sasvim bijedna zamjena starom birtijskom Totemu - moj drug Leo jednom, zanesen partijom, ostavio cigaretu na tipkovnici.

Kompjutorske igrice pomalo su istisnule flipere, mehanička je tehnologija ustuknula pred složenijom i dopadljivijom elektroničkom. Nemojte se trsiti objašnjavati kako je fliper zabavniji, jer nije. Posrijedi je samo nostalgija, s kojom, sviđalo vam se to ili ne, postajete vrlo nalik onim djedicama što uzdišu za kruhom i mašću, a vi znate da oni uzdišu za kruhom i mašću tek zato jer nisu bili u prilici kušati Nutellu. Ta je stvar izgubljena i morate je pokopati u sebi.

Makar je ponekad teško pokopati te stvari. Dogodilo mi se nedavno da sam tako ušao u birtiju u svojemu selu i u kutu za fliperom našao svojega šulkolegu. Stajao je tamo, cigareta mu je dogorijevala na ploči, površina piva u čaši pokraj cigarete lagano bi se zatresla svaki put kada bi kukom mekano udario u aparat, školska djeca s torbama na leđima su se tiskala oko njega, i sve mi se najednom vratilo. Kao da se čovjek uopće nije maknuo od toga flipera otkada sam ga prije dvadeset godina ostavio tu. On je, da se razumijemo, kreten, ne zna što su razlomci i samo mutno naslućuje da je Zemlja okrugla, ali bi me, mater mu njegovu, uvijek sašio na tome fliperu. I gledajući ga kako, još i danas, okretno i suvereno igra ja, koji sam od svojega života eto ipak nešto napravio, svejedno sam uvenuo od zavisti.

 (ROPOTARNICA by Ante Tomić  Jutarnji list 15.11.2001)

  ::linkz

::update

WMS Industries Inc. (Williams & Bally) su prestali proizvoditi flipere 25.10.1999 godine....no za utjehu kolekciju slika pogledajte ovdje.....